- Na putu za Crnu Goru zamišljala sam da ću doći u lijepu zemlju. Pregledala sam veb sajtove i fotografije. To što sam vidjela uživo je mnogo ljepše. Zaljubila sam se u Skadarsko jezero, veoma je lijepo, a ljudi su nevjerovatno ljubazni i smiju se dosta, baš kao i ja, kazala je na početku promocije šarmantne Iranka, čiji je roman izdala izdavačka kuća „Nova knjiga“.
Ovo je ujedno i svjetska premijera ovog djela, budući da će roman će biti objavljen u junu, u 26 zemalja svijeta.
Sahar Delijani je rođena 1983.godine u Iranu. U Teheranu je živjela do 1996. godine, kada se sa roditeljima, zbog njihovih političkih stavova protiv režima, preselila u Kaliforniju. Završila je književnost na Univerzitetu Berkli, a od 2006. godine živi i radi u Italiji.
Ovo je njen prvi roman u kojem autobigrafski pripovijeda o nedaćama svoje porodice, usljed političkih nemira u Iranu. Njeni roditelji, rođaci i prijatelji su dosta godina proveli u zatvoru, jer su vodili bitku protiv režima. To je priča o jednoj, kako kaže, komplikovanoj istoriji, kao i o ljudima koji su u tom haotičnom vremenu voljeli i vole poeziju, žudeći za nekom ljepšom budućnošću.
- Iran je zemlja sa mnogo problema, kao što i sami znate, sa komplikovanim istorijom. U isto vrijeme je zemlja gdje su ljudi uvijek živjeli sa poezijom. Nikada ne gube nadu. Iran, kao zemlja, pati mnogo, a u isto vrijeme pokušava da sagradi svoju budućnost, istakla je Delijani.
Kada joj je bilo svega 12 godina, otišla je iz Irana. Te 1996.godine njeni roditelji su pušteni iz zatvora. Ipak, oni su insistirali da se obrazuju u Teheranu, da im Iran bude u srce, prije nego što krenu na put za SAD.
Drvo žakarada: Naziv Saharinog romana je želja da, između ostalog, ispriča i priču o tropskom drvetu, koje raste u Africi, ali koje ne postoji u Teheranu. Simbolično, njena baka koja ju je odgajala dok su njeni roditelji ili u zatvoru, željela je to drvo u svom dvorištu, ali ono nije uspjelo.
- Moja baka je željela ovo drvo, ali nije uspjelo zbog klime i zagađenja. Simbolično je to što se tom drvetu dogodilo. Znate, bilo je želje u Iranu da se nešto promijeni. I oni su željeli revoluciju i oni su htjeli neke stvari, kazala je Delijani.
Glavna ideja je bila da pripovijeda o svojoj porodici. O teškim vremenima, kad je svog oca posjećivala u zatvoru. Međutim, i u tim godinama ona je znala da je njena porodica dijelila sudbinu još mnogih drugih, te da nijesu bili sami u patnji i bolu.
- Nijesu samo oni patili, patili su roditelji druge djece... svi ljudi su patili. Htjela sam da pokažem kako jedan istorijski događaj ne pogađa samo jednu osobu i žrtvu, već živote svih i okreće ih naopako. Može biti prijatelj, roditelj i dijete. Jedini način da to pokažem jeste da pustim da svako od njih ispriča svoju verziju priče, priča Sahar.
Iranska književnica podijelila je sa čitaocima najintimniji bol i tugu koju je osjećala tokom turbuletnog perioda, koji je počeo još u djetinstvu. Ali, Sahar kaže, ne treba se prevariti i pomisliti kako ženja životna priča nije prožeta istinskom ljubavlju.
- Kada sam otišla u zatvor da vidim oca, on mi je prilikom susreta stavio nešto u džep, jer nije znao da li će izaći živ ili mrtav. Šta je bilo? Pošto su u zatvoru svakog petka jeli urme, on je čuvao košpice i od toga mi je napravio ogrlicu, prepričala je Sahar.
Njena zamisao je bila da svi likovi u romanu budu porodica, baš kao u stvarnom životu, iako to krvno i niijesu, ali sudbina koja ih je zadesila je tačka njihovog spajanja.
- Kad ljudi čuju priče o mom djetinstvu kažu- kako je to teško, ali ja ne mislim da iko ikad bio toliko okružen ljubavlju kao mi, iskrena je Sahar.
Kada se dogodio antirežimski protest, nazvan Zeleni pokret, Sahar je, kaže, bila srećna jer su na ulice izašli svi,
- Moja porodica je bila protiv režima već od samog početka i ostalima je trebalo 30 godina da vide ono što su moji roditelji odavno uvidjeli.. Do Zelenog pokreta smo se osjećali veoma usamljeno, kao manjina. Ali ovaj pokret je stavio u centar pažnje djecu, čiji su roditelji radili u Vladi, a protiv koje su oni protestovali, prepričava Sahar.
Junakinja Neda: Jedna od junakinja romana zove se Neda, a Sahar je objasnila i otkud to ime. Naime, to ime je bilo veoma često među Irancima, koji su se ujedinili protiv režima, a koji su proveli dosta vremena u zatvoru.
- To je često ime djece zatvorenika. To je i način da iz sjećanja ne istrgnemoa Nedu koja je strijeljena tokom protesta, 2009.godine, jer je ona dijete drveta i dijete revolucije, istakla je Sahar.
Priča o porodici, političkoj revoluciji, borbi za prava i demokratiju, za nju je bio težak proces, jer je sve vrijeme bilo toliko "emotivno umiješana", da je morala se pokatkad izdvoji, ne bi li dala sebi oduška i prikupila snagu.
- Naročito u prvom poglavlju, gdje pričam o trudnoći moje majke. Ali sve vrijeme razmišljam, pa to je moja majka. Morala sam da pravim pauzu, kako bih opustila sebe. I izdvojila se od toga, kazala je Sahar, dodavši da nije želja da napiše samo svoju priču, već i priču drugih ljudi koji su dijelili njenu sudbinu.
- Uostalom, ovo je prilika da pokažem da postoje i drugačije priče o jednoj zemlji. Željela sam da pokažem slike i priče o Iranu koje će biti iznenađujuće. Znate, Iranci nijesu samo ljudi sa dugim bradam i atomskim bombama, rekla je kroz osmjeh Sahar.
