Naizgled paradoksalno, jednu od fudbalskih ikona Engleske stvorila su dva harizmatična Škota! Mat Bejzbi (pravilan izgovor bio bi Bazbi) i Aleks Ferguson predvodili su Mančester Junajted ravno pedeset godina, od posljednjih šezdesetak, kada je klub i postao svjetski brend. Onima koji znaju samo povijest englesko-škotskih omraza i ratova, taj detalj fudbalske istorije potreban je da razumiju zašto pun stadion Engleza bez kompleksa skandira jednom Škotu nadimak “Hrabro srce”!? Za one koji i dalje ne znaju, Vilijem Volas, origanalno “Hrabro srce”, borac je za škotsku nezavisnost od Engleske s kraja 13. vijeka, a o njemu govori maestralnii, s pet Oskara ovjenčani film Mela Gibsona, od prije gotovo dvije decenije.
Sa srednjovjekovnom sviješću, dakle, ne bi uopšte bila moguća pobjednička koprodukcija u kojoj rad i sredstva udružuju “prirodni neprijatelji”. A kamoli da iz takvog “neprirodnog” savezništva proistekne uspjeh u čijem je temelju umijeće škotskih trenera da igrače nauče fanatičnoj lojalnosti engleskom klubu. Svijet se, srećom, mijenja na bolje i zato smo juče mogli da gledamo uzvišene scene poštovanja neuporedivom ser Aleksu Fergusonu. Na čije mjesto dolazi, zamislite, opet Škot. I, nema šanse da tamo ne ostane barem šest godina, makar u prve četiri ništa ne osvojio, kao što nije ni Fergi, kad je počinjao.
Da je koncept “nebeskog naroda” ipak pretrajao kroz vjekove i da je njegova snaga među neomitomanima neokrnjena, osvjedočili smo se na protestu protiv sporazuma Dačić-Tači, u Beogradu. No, ako su jezik i poruke sa toga skupa djelovali zastrašujuće, ohrabrujući je mali broj okupljenih. Mogao bi to biti dobar znak da Srbija, napokon, racionalno prevladava jedno od svojih najemotivnijih nacionalnih i državnih pitanja. Jer, opet mala poduka iz istorije, Raška i Hvosno (srednjovjekovno ime za Metohiju/Dukađin) su, u stvari, “srpske zemlje” koje se pominju u dokumentima iz perioda Nemanjića. To je stvarna kolijevka srpske države.
Srpski nacionalni identitet dominantno je utemeljen na kosovskom mitu i pravoslavlju. Početak 21. vijeka stavio je na probu srpsko društvo: ili će ostati zarobljenik iracionalnih tugovanki za izgubljenom teritorijom i okamenjene svetosavske varijante pravoslavlja ili će pronaći vlastiti put napretka? I, reklo bi se da je aktuelna vlast napokon usmjerila srpski brod u dobrom pravcu? Podvukli su crtu ispod gubitaka, zacijelo se naježili od njihove težine, a onda pogledali budućnosti u oči.
Većini Srba jasno je da se u EU ne ide jezikom kletvi i tlapnjama o Dušanovom carstvu i zlatnim kašikama. Niti ikoga u Briselu i Vašingtonu išta zabolje što je čedo prokockalo svoju kolijevku. Pokojni Holbruk je to znao reći vrlo grubo, ali jasno. Kriteriji se dramatično mijenjaju, mitove niko neće uvoziti ni kad kriza prođe, nego će se države rangirati po, za jektenija vrlo nepodesnom, stepenu demokratije, statističkom prikazu BDP, produktivnosti rada i sličnim, do banalnosti zemaljskim mjerilima.
Za Srbiju će biti beskrajno korisno ako je njena elita, intelektualna i politička, naučila lekciju iz serije poraza, od 90-ih naovamo. Arogancija s kojom se Beograd odnosio prema balkanskim susjedima nije dobar prtljag za Brisel. Čeka je društvo u kojem su bezmalo svi i veći i brojniji i kulturniji, a ni istorijsko stablo im nije tanje. Poštovanje možete zaslužiti samo dokazom da vrijedite vi, a ne bajkama o vrhunskim precima od prije nekoliko stoljeća.
Dejvida Mojesa, zacijelo, Ferguson nije odabrao što su susjedi u predrgađu Glazgova, nego što je u Evertonu imao sjajan količnik rezultata i uloženog novca. Ima li zemaljskijeg kriterija za odluku od koje zavisi raspoloženje oko 700 miliona navijača Mančester junajteda diljem planete? Teško! Ne vidim, onda, zašto se po njemu ne bi ravnalo i stotinu puta manje Srba? Za slučaj da je i kod braće Srba podvižnički gen hipertrofiran kao da smo zaista isti narod, te da ih ne motiviše dosadan, slave lišen napor, napominjem - Mančesterov model dolaska na vrh je pravilo, Vuk Jeremić je izuzetak!!!
Darko Šuković
RADIO VEZA 13. maj
