Piše: Bojan ŠARKIĆ
Sticajem okolnosti, vijest da je Ferguson odlučio da se povuče, saznao sam sjedeći u foajeu drugog velikog kluba - Totenhema, na periferiji Londona, u njihovom nedavno otvorenom centru, koji uzgred rečeno, više liči na kompleks za kosmonaute, nego fudbalere.
Komplentan staf sa mlađim i profesionalnim igračima buljili su u ogroman ekran na zidu na kome je stajalo - „breaking news: Sir Alex ide u penziju“. Grom iz vedra neba. I tako se ista vijest sa različitim komentarima vrtjela gotovo cijele nedjelje.
Ali, što je učinilo tog fenomena velikim. Evo, prelistavam stranice engleske (londonske) štampe, koju sam pokupio samo iz tog razloga, ne bi li još ponešto saznao o „načinu vladanja“ ove sportske i fudbalske legende.
26 i po godina na čelu Mančestera: 26 i po godina biti na čelu jednog tima (Mancester Un.) i za tih 26 i po godina osvojiti toliko trofeja (da nabrojim samo neke - 13 šampionata, pet domaćih kupova, 2 kupa šampiona, ukupno 38 engleskih, evropskih i svjetskih fudbalskih trofeja ne računajući i još par njih sa Aberdinom), biti na klupi tačno 1500 puta (toliko će biti cifra na njegovoj posljednjoj utakmici sljedeće nedjelje protiv WBA), toliko sažvakati žvakaćih guma, i toliko se dječački radovati pri svakom postignutom golu - prosto fantastično.
Na dan kada je objavljeno Fergusonovo povlačenje, akcije Mančester Junajteda su pale 4 odsto na Njujorškoj berzi.
Što izdvojiti iz takve karijere i što se sve možete naučiti iz takvog (životnog) iskustva?
Prije no što smijeniš, ko će doć umjesto: Za vrijeme njegove vladavine kroz Mančester Junajted su prošla gotovo sva najveća imena i svi su otišli iz kluba, kad su bili na vrhuncu slave, ali promptno zamijenjeni sa mlađim, novim zvijezdama - da ih pobrojim: legende Brujsa i Palistera, su zamijenili Jap Stam i Ferdinand, a Stama potom Vidić - iza kojih se pomalja nova zvijezda Džons. Umjesto legendi Pola Inca i kapitena Roja Kina, pojavili su se Skols, Gigs u generaciji sa braćom Nevil i Bekamom.
Oni odoše (osim Gigsa), eto Kristijana Ronalda, Van Nestelroja, Runija, pa kad oni dođose na vrh - odoše i eto Van Persija, Valensije, Ešli Janga. A Erik Kantona, pa Tevez, pa smjene na golu Smajkel, Bartez, Van der Sar, De Gea da se ne ljute Veron, Hjus, Solskjar, Ji sun Park, Berbatov…
Nepogrešiv instinkt i procjena - ostrvski slikovit sarkastičan humor: „Sjecam se kad sam ga prvi put vidio, kad je imao 13 godina (Gigs), trčao je po terenu kako koker španijel za šarenim papirom na vjetru”;
“Poneki put vidim kravu kako pase na livadi i pomislim, da je bolja od onoga kojega ja imam na terenu (za Runija dok je tražio novi ugovor);
“Poneki put imate bučnog komšiju i sa tim morate da se pomirite, jer nekad ništa ne možete da uradite da bi to promijenili” (Kada je Mančester Siti osvojio titulu);
“Momak je rođen u ofsajdu" (šta misli o Filipu Inzagiju);
Ako si zadovoljan sa onim što imaš i hoćeš da sve ostane isto - moraš nešto da mijenjaš: Ovo je vjerovatno ključna strategija Aleks Fergusona, ali nije ovo bila samo njegova filosofija.
Nedavno je drugi Škot, ser Malkolm Rifkin, bivši ministar odbrane Velike Britanije i član kabineta Margaret Tačer, povodom smrti „čelične ledi“, ukazao na upravo njenu nesposobnost da primijeni ovaj princip, koji je kasnije koštao premijerskog mjesta.
Fergi tu grešku nije napravio. Za vikend, pred 80.000 ljudi na Old Trafordu (ili Teatru Snova) na njegovoj posljednjoj utakmici, pred svojim navijačima je rekao:
„Sad mogu da idem, jer klub ostavljam u veoma dobrom stanju i podržite moga nasljednika (Dejvid Mojs), kao što ste mene podržavali svih ovih godina“.
