Nije, nažalost, tako! Crnu Goru, baš kao po matrici institucije stvarno nadležne za čuda, brutalno komercijalizuju mnogi koji na nju kobajagi polažu autorsko pravo i hule oni koji su je doživljavali kao jeres sabornog svetosavlja. Ne znam jesu li upozorenja da je sedma godina natprosječno krizna za svaku zajednicu, statistika ili tek puka praznovjerna naklapanja, ali je fakat da se država sada suočava sa najozbiljnijim izazovima od obnavljanja!? Izmoždena ekonomskom krizom, sa ogoljenim problemima u funkcionisanju slabih institucija, sputana pred visokim kriminalom i korupcijom toliko da joj prijeti dug predah na evropskom putu, socijalno duboko podijeljena mimo kriterija sposobnosti… na sedmu godišnjicu nezavisnosti Crna Gora izgledom više budi nade njenih protivnika, nego patriota! Uz dramatično zapažanje da su ovi prvi, upornim i vještim spinovanjem kreirali ambijent u kojem je odanost državi “out”, a pljuvanje po njoj “in”! Evo samo jedne sličice za potvrdu: oslušnite, samo, koliko je među mladima manje nego nekad “viveraša”, a kakva je ekspanzija “ostrogale”, kako žargonski zovu beslovesno zaklinjanje velikim svecem?!
Crna Gora gubi psihološki rat za nacionalnu svijest, a da ga njene institucije nijesu ni svjesne. Valjda zato što su u njima, uglavnom, ljudi kojima je lični interes sve, a državni i nacionalni – ništa! Mada, ima tu i manjka dara za neke poslove - koliko su kroz istoriju Crnogorci bili moćni na bojnom polju, toliko su bili autsajderi i luzeri u subverzivno - propagandim ratovima. Tekovine Vučjeg dola, uostalom, stvarno je srušila “bombaška afera” i šaptačke diverzije protiv kralja Nikole, a Austrija je ispala samo egzekutor, izvođač radova za stupanja na scenu čizme Karađorđevića.
I aktuelna politička mimikrija veoma je vješta i uspješna: zahtjevima za drugačijom vlašću maskirane su namjere za redefinisanje države. Smjena nesposobne i korumpirane vrhuške, savršena je kulisa za pretvaranje Crne Gore u nekakvu međunarodno priznatu Republiku Srpsku. (Da ne bi bilo dileme o čemu se radi.) Što je vlast gora, to su šanse za realizaciju takvoga scenarija veće. Dok se čeka odsudni moment, zadatak te propagandno-političke mašinerije je da se intenzivna refrendumska manjina sačuva i pojača razočaranim i potkupljenim suverenistima.
Na sedmi Dan nezavisnosti, dakle, Crnoj Gori ne ide baš najbolje! Zamor vladajuće garniture je očigledan, sistem pokazuje sve jasnije znake skleroze, životni standard pada, osjećaj nepravde raste, manjka ideja, novih ljudi, optimizma… Naizgled, savršen ambijent za opisani scenario. Fali, međutim, ključni elemenat – impuls iz Srbije! Beograd je napokon ispeglao odnose sa Briselom i Vašingtonom i relativno lako, uprkos predaji Kosova, ne samo sačuvao, nego učvrstio unutrašnju političku stabilnost. Slijedi period borbe za ekonomski oporavak, a nema sumnje da će EU i SAD izdašno poduprijeti Vladu koja je smogla snage da prekrati mrcvarenje sa Kosovom. Ne manje važan razlog za, potpuno zasluženu, potporu Beogradu su i rezultati u borbi protiv kriminala i korupcije.
Vlast u Podgorici živi u iluzijama ako misli da će, i kad riješi ekonomske probleme, Aleksandar Vučić, nesporni i jaki lider Srbije barem do kraja decenije, zadržati sadašnji fer odnos prema Crnoj Gori. To, naprosto, ne bi bilo prirodno. Slaba reakcija na gubitak Kosova nije plod istinske katarze srpskog društva, već zaokupljenosti pukim preživljavanjem. Mit o Lazarevom “carstvu nebeskom” duboko je, međutim, utkan u kolektivnu svijest Srba i isplivaće čim se tanjiri malo popune. Jedini sedativ za tu nacionalnu frustraciju za kojim će tada moći da posegne Vlada u Beogradu je – vraćanje Crne Gore pod sferu uticaja. A, ako je mogao da emocionalno raskrsti sa njegovim političkim ocem, Vojislavom Šešeljem, zašto bi Aleksandar Vučić imao sentimenata prema Milu Đukanoviću, makar i bile tačne priče kako im je podrška crnogorskog lidera bila presudna za pobedu nad Tadićem!?
Ne radi se tu, pritom, o nekakvom slijepom vjerovanju da se istorija ponavlja u različitim formama, nego o lako predvidivim posljedicama odnosa snaga i interesa na Balkanu. Srbija vjekovima vjeruje da joj pripada uloga lidera na Balkanu i, kad god se osjeti dovoljno snažnom, pokušava da se, kao takva, nametne. Sigurna brana pred narečenim aspiracijama je ekonomski efikasna, pravedna, institucionalno snažna Crna Gora. Danas, međutim, ona postoji u premijerovom govoru na Vili, ali ne i u stvarnosti. Ubijeđen sam da je to i njemu kristalno jasno, kao što ja razumijem da je u prazničnim govorima optimizam bezmalo stvar pristojnosti.
Ne zbog prazničnog duha, ubijeđen sam i da za optimizam Crna Gora ima pokriće! Jedino nijesam siguran da ima bogzna koliko vremena? Turistička sezona je na vratima i, barem po najavama, biće jako dobra. U svakom slučaju dovoljno izdašna da državna kasa izgura do pozne jeseni. Do tada, Crnoj Gori je nasušno potrebna barem jedna velika investicija – autoput, termoelektrana, veliki hotel…? Najbolje sve to, da mudro zaključim. Koliko zbog novca, toliko zbog vraćanja vjere u perspektivu i mogućnost pristojnog života na ovom mjestu!
Većinska Crna Gora nije samo željna hljeba, ona je i gladna pravde! Posljednji je trenutak za nešto veliko u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou, ne zato što to, često prezapovijednim tonom, traži ambasador Njemačke, već zbog unutrašnje potrebe crnogorskog društva!!! No, istina je i sljedeće: ukoliko Štefan File procijeni kako najesen nije dobar moment da pred Savjetom brani prijedlog za otvaranje pregovora sa Podgoricom o Poglavlju 23 i 24, to neće biti običan zastoj na evropskom putu! To će značiti da je vektor evropskog puta Crne Gore okrenuo smjer i da je završena faza u kojoj su nam evropski zvaničnici titrali kao “lideru na Balkanu”, “zemlji dobrih vijesti” i sl. Da se vratimo na brzu cestu ka Briselu, trebaće nam mnogo više energije, rezultata i ustupaka, nego prije silaska sa nje. Pritom, kristalno je jasno da nije neophodno prinositi nevinu žrtvu!
Možda procesuiranje visokog zvaničnika ili bahatog tajkuna, crnogorskoj vlasti izgleda kao uvod u političku kataklizmu? Iskustvo Srbije, međutim, uči da je takva procjena naopaka! Vučić i Dačić su na Miškoviću i kompaniji podigli sebi rejting toliko visoko da bez posljedica potpišu predaju Kosova. Izvinite, ali spram Miškovića i “kolijevke srpstva”, bilo koji ovdašnji novokomponovani milioner i KAP djeluju poput jeftinog žetona u partiji koja Crnu Goru zadržava na putu ka EU. I vlast na vlasti, ako ovo prvo nije dovoljan motiv za radikalan rez.
Darko ŠUKOVIĆ
RADIO VEZA, 23. maj (ANTENA M)
