U razgovoru za Portal Analitika, prisjećaju se dugogodišnjeg rada na beogradskom B92 – od radija, na kome su počeli još 1994, preko televizije gdje su bili od 2000. godine, i gdje su počeli, kako kažu, da prave „dokumentarce koji su bili više televizijski“. Tada su (sa Ivanom Petrovićem) napravili producentsku kuću Ciklotron. Već dvije godine nisu dio ni jedne medijske kuće, pa je i film „Biba Struja“ djelo koje se „malo razlikuje“. Tačnije, predstavlja pravo dokumentarističko ostvarenje rađeno u maniru najboljih produkcija. Objašnjavaju kako je do toga došlo:
- Mi smo prošli kurs Discovery Masterschool, čitav program kako se rade dokumentarci u svijetu. A to se dosta razlikuje od onoga kako mi, na našim prostorima, radimo dokumentarne filmove. I - sve je postalo ozbiljnije. „Biba Struja“ nam je prvi, pravi cjelovečernji dokumentarni film, onako kako bi to trebalo da izgleda svuda – kaže Čavić, a Šaponja se nadovezuje:
- Slučajno smo odabrali i došli do tog čovjeka. Znamo ga iz djetinjstva i nismo imali pojma šta se sa njim dešava. U međuvremenu smo naletjeli na neki novinski članak gdje on priča o „punjenju strujom“ i tome da će da postane „ljudski laser“. Onda smo shvatili da bi to bilo super da snimimo. Otišli smo da ga upoznamo i kad smo se uvjerili na našoj koži da je to čovjek koji stvarno „prži“, shvatili smo da bi tu moglo da bude dovoljno „mesa“ za nešto ozbiljnije. I, uputili smo se u avanturu zvanu dokumentarni film.
Teme su svuda oko nas: Autori čija kreativna i radna sinergija rezultira posebnim pogledom na tek naizgled običan svijet, svuda nailaze na priču koju bi mogli da pretvore u dokumentarac. Tako im je i boravak u Crnoj Gori od dan i po donio poznastvo „kao iz filma“.
- Pošto živimo duboko u kontinetu, u Beogradu, iskoristili smo vrijeme i vozom otišli do Sutomora. U povratku smo sreli čovjeka koji je nekim „jugom“ prethodno praktično „uletio“ u željezničku stanicu u Sutomoru. Kao u filmovima: škripe mu gume, a on parkira tačno tamo gdje treba. Počeli smo priču s njim: on je odavde, ali živi u Švedskoj, gdje mu otac drži javnu kuću – opisuje Čavić nesvakidašnji događaj.
Šaponja pojašnjava da „otac drži javnu kuću u Švedskoj, ne u Sutomoru“, kako „ne bi bilo zabune“. On dodaje da je taj susret potvrda da „skoro sve može da bude tema za dokumentarni film“.
- Tačnije ono što je meni, nama zanimljivo. Uostalom, sve zavisi od toga ko pravi dokumentarni film. Samo treba dovoljno dugo da se bavite tom temom, i onda iz nje neminovno može da nastane i film – dodaje on.
Zapadni pogled na dokumentarce: A kako se ovi autori bore sa teškom svakodnevicom, vremenom u kome nema dovoljno novca ni za komercijalnije filmske poduhvate od dokumentaraca? Čavić kaže da su upravo na kursu Discovery-ja naučili kako da prevaziđu takve prepreke.
- Tamo su nam rekli da su odlični dokumentaraci sa ovih prostora, puni duha i neposrednosti. Ali je produkcija užasna: loše snimljeni, loš zvuk. Na kursu su nas edukovali da prvo napravimo trejler kojim ćemo prikupiti sredstva iz kojih ćemo raditi film. I mi smo tako uradili: napravili smo trejler za „Bibu Struju“ i zahvaljujući njemu u produkciju nam je ušlo šest stranih televizija, od kojih su dvije javni servisi – Austrije i Danske, uz još neke kanadske i švedske televizije.
Šaponja ističe da ovdašnji „dobri dokumentarci“ mogu da postanu „mnogo bolji“ samo ako se poštuje sistem o kome su učili:
- Prvo trejler, da biste na osnovu tog trejlera možda našli negdje nenekakve pare da snimite film. Tako se radi na Zapadu. Ovdje se uglavnom radi tako da se film snimi sa veoma malo para. Onda se od toga pravi trejler, a on je samo reklama za film.
- U Srbiji je situacija takva da teško možete da dobijete novac za neki dokumentarni film. Možete da pokušate preko fondova, ali ni jedna televizija ne ulaže u dokumentarce. A kada nemate sredstava, sve radite „pomoću štapa i kanapa“. Izađete dva-tri puta da snimate, nemate novac za ekipu i sve drugo, sve se radi „drugarski“... Dokumentarni film je često nešto od čega nema para i radi se zato što se voli. A, u stvari, nije tako, jer u inostranstvu televizije ulažu i po više desetina hiljada eura za ovakve filmove – pojašnjava Čavić.
Televizije bez autorskog pečata: Šaponja dodaje da nedostatak sredstava nije jedini razlog zbog kojih se više ne bave dokumentarističkim programima na B92.
- Nema više perspektive za neki ozbiljniji autorski rad na televiziji. Sve se svodi na rijalitije, otkupljene licencne programe koji se prave po već određenom šablonu. Javni servis, kada je riječ o onom u Srbiji, je već prilično u problemu: i da kupe film – već dovoljno duguju da je pitanje kako bi to platili. Dakle, nema više kvalitetnog autorskog rada, jer postoji nekoliko televizija, a tržište je malo. Marketing, vjerovatno, ne „okreće“ dovoljno novca, a svima je naslađa zarada kada se kupi neka turska serija za male pare i odlično se prodaju reklame. I, što bi neko plaćao da mi idemo i snimamo dokumentarac?! Jer, kad se novac postavi na prvo mjesto, nikom nije potreban dokumentarni film.
- I nama novac teško stiže. Mi se već sad orijentišemo na internet tržište, jer dolazi vrijeme kada ćemo moći od toga da zarađujemo. Moguće je da ćemo ponovo raditi na nekoj regionalnoj televiziji, ali to je sad sve pitanje kako i što – dodaje Čavić i podsjeća da Al Jazeera Balkans jedina koja sada radi dokumentarce.
Šaponja precizira da ostale televizije - od Slovenije do Makedonije – na tržištu kupuju dokumentarace.
- Ali, što se proizvodnje tiče, postoji vrlo malo onih koji to rade. U principu su to angažovani dokumentarci koji se rade po potrebi – za neku godišnjicu, jubilej - nešto što nije dugoročno, i teško da će biti zanimljivo za pet ili deset godina. A, mi u ovome što snimamo uglavnom polazimo od toga da je to nešto što bismo mi voljeli sada da gledamo na televiziji, i da to može da se gleda i nakon mnogo godina. Da nema tu vremensku odrednicu kada je snimljeno i da nije dnevno-politički angažovano.
Živjeti za dokumentarce: Čavić najavljuje da upravo rade na novom filmu. Naravno, na način kako su to naučili zahvaljujući Discovery-ju.
- Pripremamo trejler za njega. Uz to, radimo dosta stvari za neke firme, korporacije. Recimo, njima treba nešto da snime, ali da ne bude suvoparno, već malo „otkačeno“... I od toga u posljednje vrijeme i živimo.
- I zato što od filma, realno, na prostoru bivše Jugoslavije teško da može da se živi. Prosto, mi to volimo, pa ako uspijemo da snimimo – snimaćemo. Dokumentarce ćemo napraviti kada budemo mogli – dodaje Šaponja.
Za Telekom UnderhillFest imaju samo riječi hvale.
- Naša producentkinja je prošle godine bila u žiriju festivala, tako da nam je ispričala mnogo o njemu. I sve što nam je ispričala – tako je i bilo. Zaista smo zadovoljni svime ovdje. Ovo je organizaciono jedan veoma mali festival, ali je u odnosu na neke velike festivale u regionu – i šire – mnogo bolje organizovan. To podrazumijeva i prateći program festivala – riječi su Čavića.
- I želimo Telekom UnderhillFest-u dugačak i zdrav život – uzvikuje teatralno Šaponja.
K.J.
