Ili: kako se prizemnim dnevnim političkim kalkulacijama obesmišljava društveni značaj Trinestojulske nagrade i urušava sistem vrijednosti crnogorskog društva. 
Piše: Draško ĐURANOVIĆ
“Lako je znati da samo ležeći Srbin može dobiti Trinaestojulsku nagradu, Miroslavljevo jevanđelje, Njegoševu nagradu ili, nedaj Bože, ući u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti”. Tako je, prošlog ljeta u beogradskoj Politici dumao Ilija Lakušić, objašnjavajući težak položaj srpskih pisaca u Crnoj Gori.
Kad je i pred kime je prilegao Ilija Lakušić tek treba da se utvrdi, ali da se isplatilo - vala jeste: dobitnik je Trinaestojulske nagrade za 2013. godinu. Žiri kojim je predsjedavao dr Dragan K. Vukčević, sve uz sadejstvo članova dr Predraga Ivanovića, dr Dragana Koprivicu, Andreja Nikolaidisa i dr Milenka Popovića, počastvovao je nacionalnom nagradom još i politikologa dr Radula Kneževića te književnika i književnog kritičara Gojka Čelebića.
Obrazloženje nagrada ostalo je za javnost tajna. Za sada se jedino zna da je glasanje bilo tajno, da odluka donijeta većinom glasova pa će vrli članovi žirija, kao članovi streljačkog voda, moći mirno da kažu kako su za sve krivi – oni drugi članovi koji su glasali “za”.
Kako god, posao je odrađen pa su Knežević, Lakušić i Čelebić postali laureati najveće državne nagrade koja se, kako kaže Zakon o državnim nagradama, dodjeljuje za ostvarenje od “izuzetnog značaja za Crnu Goru”.
Julske nagradne igre: “Nagrada je bacila blagi snop svijetla na moje djelo”, izrekao se u dahu Gojko Čelebić, na vijest da je dobitnik Tinaestojulske nagrade. Informacija ga je, kaže, zatekla u metrou u Budimpešti gdje je, kako reče s nostalgijom, još davne ‘89. godine, stvarao dio svoje rane proze, poetički zvane “Zrela Herta”.
Kad jednom izađe iz metroa možda će sam Čelebić dati pojašnjenje da li je žiri vrednovao i one njegove druge rane radove. Ono kad se, kao ministar kulture u Vladi Crne Gore, borio protiv Crnogorskog PEN centra; ili ono kada nije želio - ni za živu glavu - da dopusti da u štampu ide edicija pod nazivom “Crnogorska književnost” jer su, u doba jedinstvenog DPS-a, bilo nepoželjno i pomisliti da postoji crnogorska književnost. Ko zna, možda je srca uzoritih članova žirija ipak razgalila činjenica da je Čelebić nekad sebe volio nazivati “vizantijskim nacionalistom”?
Moguće da će i drugi bivši ministar kulture i fizičke kulture u Vladi Crne Gore, već pominjani književnik Ilija Lakušić, post festum odbiti nacionalnu nagradu.
Ne zato što će se, kad ostane sam sa sobom, osjetiti nekako nelagodno što je ocijenjen značajnijim stvaraocem od, recimo, Miraša Martinovića, Gojka Kastratovića ili Dušana Đurišića. Pisci koji drže do sebe uvijek su ubijeđeni misle da zaslužuju sve nagrade; što bi se izdvajao Lakušić, makar zbog divnotnog aforizma iz vremena komunizma:”Živjela radnička klasa – na čelu sa znojem!”
Istinski problem za Lakušića, ali i povod za ritualno odbacivanje priznanja mogao bi da bude suštinska simbolika Trinaestojulske nagrade nezavisne Crne Gore. Jer, ni nagrađenom nije lako. Kako će, dakle, Ilija Lakušić - zagovornik književnog i drugog djela Radovana Karadžića, dežurni pisac na svetkovinama Amfilohijeve Mitropolije cetinjsko-primorske, veliki protivnik crnogorskog jezika - koliko sjutra hoditi za Beograd noseći pod miškom državnu nagradu države protiv čije je samostalnosti bio iz dna duše?
Treći srećni dobitnik, politikolog, profesor dr Radule Knežević je mnogima u Crnoj Gori nepoznat. Možda je to problem hronične domaće neobaviještenosti. A možda i nije. Rođeni Žabljačanin (selo Rudanci, 1942) profesionalnu karijeru je gradio uglavnom van Crne Gore; najduže u Hrvatskoj gdje je i objavio najviše djela.
E sad, da li je dr Knežević zaista “svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao”; da li njegove knjige stvarno “predstavljaju trajno dobro Crne Gore” to zna najbolje dr Dragan K. Vukčević, predsjednik žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade koji je – kakva čudna koincidencija – dekan Pravnog fakulteta Univerziteta Donja Gorica. Fakulteta gdje (ma, mora da je slučajnost) posljednje tri-četiri godine predaje dr Radule Knežević.
Teško je iz kratkih biografskih detalja spoznati što je nagrađena trojka tako važno učinila za crnogorsko društvo da stane rame uz rame sa nekim istinskim besmrtnicima kao što je, recimo, Miodrag Dado Đurić, dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo.
Vrijeme zla i dobra: Još je teže proniknuti u logiku i moralnu zasnovanost odluke žirija Trinaestojulske nagrade.
Najznačajnija državna nagrada se dodjeljuje u čast Dana državnosti Crne Gore; 13. jula kada je, 1878. godine, Crna Gora prvi put priznata kao nezavisna, slobodna država Evrope i svijeta. I više od toga: Trinaestojulska nagrada je simbolično obilježavanje 13. jula 1941. godine, onog najsvetijeg što je Crna Gora podarila u dvadesetom vijeku - slobodarskog, antifašističkog duha naroda koji ovdje opstaje vjekovima.
Kada se, dakle, govori o vrijednosti Trinaestojulske nagrade onda se misli na vrijednosti slobodne crnogorske države i na duh antifašizma. Nagrađujući Trinaestojulskom nagradom neke ljude koji su tokom devedesetih odćutalii ili sa bitnog državnog mjesta potpomogli negiranje crnogorske nacije i kulture, značu izrugivanje sa suštinom vlastite države.
Što baštine trojica nagrađenih, ako nije baš nepristojno pitati, recimo akademika CANU, samozatajnog, javnosti nedostupnog predsjednika žirija Dragana K. Vukčevića?
Odraz duha vremena: Jer, nagrade i njihovi laureati su svojevrsno ogledalo društva, govore o duhu vremena.
U osvit krvavog rata 1990. godine država Crna Gora uručila je Njegoševu nagradu piscu i političaru Dobrici Ćosiću za troknjižje “Vrijeme zla”. U duhu svojeg djela, a u maniru austrougarskog oficira koji je rušio kapelu Petra II Petrovića Njegova, srpski pisac je na dan dodjele nagrade novčani fond (tadašnjih 50.000 dinara) ritualno zavještao za – rušenje Mauzoleja na Lovćenu. Kao objavu da je provincija (Podgorica) poklekla pred Pijemontom (Beogradom).
Kada je, 1993. godine u jeku ubijanja Bosne, Radovan Karadžić proglašen dobitnikom nagrade “Risto Ratković” bilo je to simbolično, ali i vrlo realno svjedočanstvo moralnog raspada Crne Gore, dokaz da ono Ćosićevo vrijeme zla i dalje caruje Crnom Gorom i ovim prostorima.
Baš kao što je prva, obnovljena, Njegoševa nagrada velikom piscu i humanisti Mirku Kovaču 2009. godine bio tračak nade da se. možda, rađa neki drugačiji i bolji sistem vrijednosti u tek nezavisnoj Crnoj Gori; da je ovdašnje društvo spremno da krene drugim putem i shvati, kako je to primajući nagradu sam Kovač rekao, “da narod mora govoriti jezikom pjesnika, jezikom poezije”.
Juče nagrada Kovaču i danas Čelebiću, Lakušiću - sve to u nezavisnoj državi. Koja je to poruka; o čemu je riječ - povratak u prošlost, u mračne devedesete, kao što to pun gorčine primijeti Mladen Lompar?
U potrazi za lažnim konsenzusom: Gore je to od povratka u mračnu prošlost: to je savremena Crna Gora! Koja samovoljno, radi trenutnih, ličnih ili grupnih interesa, urušava vlastite moralne temelje, nagrađujući osrednjost ili još i teže - glorifikujući princip lažnog konenzusa. Hoće li 13. jula predsjednik Skupštine državnički pozirati u vili Gorica sa dobitnicima?
Ovogodišnja Trinaestojulska nagrada je u stvari zvanična poruka da je sitno političko kalkulantsvo – vladajuća religija opstajanja; Nešto u stilu: objedinimo nagradom podobne Crnogorce i poželjne Srbe u jednoj nagradi; neka bude metalna crkva na Rumiji, zauzvrat biće glasova za referendum; neka bude crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatski jezik, biće i većina u parlamentu; neka ostane kanonska SPC, biće neko malo brdo i za nekanonsku CPC; identiteska pitanja su bitna, ali nećemo ih rješavati; neka bude NATO, ali ne žurimo u NATO; može EU, ali ne moraju evropska pravila, može i CANU i DANU, ali ne mora i nećemo nauku…
Na kraju, prirodno, država postoji ali opstaje kao ljuštura. Baš kao ovogodišnja Trinaestojulska - imamo nagrađene, ali nemamo djelo nagrađenih. Važno je samo da žiri radi u punom sastavu.
