Suze su - OK

Piše: Saša ĐUROVIĆ

Dodijeljene su trinaestojuske nagrade. Obzirom na to da predsjednik parlamenta nije mogao (nije htio) da ih dodijeli laureatima, tu dužnost je obavio zamjenik mu Suljo Mustafić. Uzgred, u potpunosti sam saglasan sa onim što je rekao Dragan Vukčevic dan dva prije toga, da je osnovni problem crnogorskog društva neznanje, mada ne znam koliko on vlastitim primjerom doprinosi prevazilaženju tog problema, obzirom da je bio u žiriju koji je izabrao laureate baš kao i Krivokapićev savjetnik.

Član žirija Dragan Koprivica nije sporan, iako je ovom prigodom izostala ljubljena mu harmonika, da folklor bude kompletan. Na nivou gotesknog je bilo kad je Mustafić poželio laureatima “sve najbolje u daljem radu i stvaralaštvu”.  U kakvom stvaralaštvu, nije najjasnije obzirom na to da “laureate” djela i nijesu baš kvalifikovala.

Političari, diplome i diplomci: Političare posmatram isključivo u koordinatama učinjenog, u koordinatama djelanja i konkretnog rezultata. Ko je kakvog porijekla, ko su mu kumovi i drugovi, potpuno je nebitno. Je li viđen ili nije, kakvu ima školu pogotovo je bespredmetno u aktuelnom trenutku kad Toma diploma Nikolić završi fakultet, a pojma nema koji dok ga neko ne podsjeti, iz kabineta, jer sa fakulteta drugova nema.

Časna riječ, gledao sam svojim očima kad ga sociolog Jovo Bakić pita - ”Koji smer ste završili na masters studijama?” - a Toma diploma odgovara ”Ja sam završio na master studijama... svaki ispit, svaki moj rad... koji Vi, o kom vam... koji vam je potreban, naći ćete u arhivi fakulteta, to je trajalo dve godine... ako vas intereeeeeeeesuje moja diploma..” Naravno: poslije takvog odgovora nikog ništa nije intereeeeeeeeeesovalo jer je sve jasno kao dan. Eventualno nekog zaintereeeeeeeeesuje odgovor na pitanje” - da li beznađe ima dno?”

Političke metamorfoze: A odgovor je u ravni rezultata koji su egzaktni, a politika je tu u ravni sa matematikom. I dobro je što je tako, jer je mjerljiva. Gledao sam Ranka Krivokapića dva puta u intervalu od dva mjeseca. Isti čovjek, a dva čovjeka! Ne dva voditelja iako su i oni bili različiti nego se Ranko promijenio u međuvremenu. Prvo je u svom kabinetu ugostio Komnenića sa TV Vijesti, a drugi put ga viđeh kod je došao kod Šukovića u studio. Ne bi to isti čovjek. Metamorfoze kod ljudi nijesu rijetke, ali moraju imati jak razlog. Šta je to što je prilično krotkog Krivokapića kod Komnenića preobratilo u epski važnog kod Šukovića? Izbor na mjesto predsjedavajućeg OEBS-a?

Malo benefita treba Crnogorcu da se uzdigne kad ionako levitira rođenjem samim. Djelovalo je kao da je i Šuković zatečen Krivokapićevom projekcijom o vlastitoj veličini. Niđe osmjeha, ni nagovjestaja šarma, makar i isforsiranog kod poslovično pozitivnog Ranka. Bila je to demonstracija serioznog podizanja obrve i ozbiljan look generalno. Iako to funkcija predsjedavajućeg OEBS-a ne podrazumijeva nužno.

Sličnosti: Da li je međunarodna titula od tolikog značaja da bi se sebi dalo na astralnom značaju? Nije. Kako bi trebao da se ponaša tek Vuk Jeremić koji je već neko vrijeme predsjedavajući UN?

Krivikapić i Jeremić, sličnosti i razlike: Mada, u Srbiji koja za razliku od Crne Gore ima javno mnjenje, svako malo neko postavi pitanje: kakve koristi država Srbija ima od te Jeremićeve titule?

Dakako, sam Jeremić ima koristi, to je više nego očigledno. I trudi se Jeremić, zaista, da ubijedi Srbe da od njegovog stolovanja ujedinjenim nacijama Srbija ima koristi, ali mu niko ne vjeruje. Za razliku od fakta da živi u NY raskošno uz ogromnu apanažu, što mu vjeruje svako. Kakve će vajde imati Crna Gora zbog naimenovanja Krivokapića za predsjednika OEBS-a? Nikakve? Potenciranje na podatku da su ga izglasale sve velike zemlje kao i na tom da su za konkurenta mu swedjanina glasale samo zemlje nordijskog bloka (aludira se na lokal patritizam koji i nije prepoznatljiv baš kod nordijskog svijeta u odnosu na susjede) ne znači apsolutno ništa!

Oba ova naimenovanja, ovo Krivokapićevo baš kao i ono prvo, Jeremićevo, neodoljivo podsjećaju na pjesmu evrovizije na kojem je “trijumfovala” Marija Šerifović. Srbija je od tog napravila dogadjaj vijeka, spektakl. U tolikoj mjeri se tom dalo na značaju, da je i dan danas špica dnevnika RTS u stvari instrumental te pjesme a Šerifovićeva je pobijedila jer je neko rekao: “Ajd da damo malo podstreka Srbiji, malo vjetra u leđa, makar bio i lahor. Ajde da narodu koji je u blatu bezmalo tri decenije, da damo malo razloga za osmjeh... Nas ništa ne košta, a njima će da znači.”

Posljedice Krivokapićevog uspjeha: Slično je i sa ovim naimenovanjima. To su u većini protokolarne titule. Nikako ne želim da potcjenjujem Krivokapićev uspjeh tim prije što smatram da je Krivokapić intelektualac prvenstveno pa tek onda političar (ovo prvo je bitno, ovo drugo može da bude ko god nema pametnijeg posla). Pri tom, čovjek i svira klavir. Ne u žargonu nego zaista, ali nema potrebe za nužnim otklonom od običnih smrtnika u formi voditelja i ostalog življa jer Krivokapić nije prvi ni u svojoj državi. U koaliciji je - da l’ klimavoj ili ne - pokazaće vrijeme.

Da ne ”sudim” brzo Krivokapiću ponukalo me nešto drugo. Ponukalo da razmišljam u pravcu da treba radit na tom da se otkrije ono najbolje kod čovjeka, a da budem iskren i nije mi manir. Ako napregnem memoriju to sam uradio nekoliko puta tek. Jednom na ovom mjestu kad se ticalo kolašinskog neimara, pariskog laureata (koji, eto, nije vrijedan Trinaestojulske nagrade?!) i nekolicine njih čiji se rad ne vrednuje ama nimalo.

Pa da kažem pa da spasim dušu, jer me oduvjek užasava sudbina glavnog junaka priče “Smrt u Sinanovoj tekiji” ingenioznog Iva Andrića. Dakle, više sam sklon varijanti da za takvo nešto nema čestog povoda (kad ga ima potrudim se da ga afirmišem) nego što mi je gušt da udaram po anomalijama svakovrsnim. Elem, vidjeh Miomira Mugošu povodom otvaranja Bulevara sa imenom srpskog junaka Srđana Aleksića. Pleonazam je reći da je taj čovjek bio pravi junak. Ako je istina, a jeste, da je hrabrost braniti sebe od drugog, a čojstvo druge od sebe, taj nesretni mladić je pokazao da je bio i jedno i drugo.

Muške suze: Na otvaranju Bulevara koji nosi ime Srđana Aleksića gledam njegovog oca u društvu sa Mugošom koji je po prirodi posla bio prisutan na tom dogadjaju pa vidim Mugošu kako prilazi sa naočarima za sunce i, ne prvi put, bijah namjeran da opljunem po njemu.

Pomislih “ Zar i u takvim trenucima da demonstrira neotesanost... pa skini naočari čovječe!” A onda, kao da me čuo, dešava se nešto za šta bih se kladio da se neće desit nikad. Valjda otud i ono ”never say never again”. Da ću pisat afiramativno o Mugoši bilo kojim povodom. Ali, desilo se, i to u tolikoj mjeri da mi Mugoša zamalo izmami suze, ovaj put ne od smijeha kao na teniskom meču Federer vs Djoković. Dakle, Mugoša – nakon što je skinuo naočare, a prilikom obraćanja Srđanovog oca - jedva zardžao suze. Vidno su mu podrhtavali obrazi, i prosto ne znam kako mu se nije “omakla” suza. Ona teška, muška, dignuta na sprdnju u Crnoj Gori, iako je tako prirodno zaplakat ponekad. Kol’ko mi je poznato, a znam ponešto, nikad ne plaču jedino antropoidni majmuni koji žive u neprohodnim šumama Ekvatorijalne Gvineje. I ne zato što im se ne plače nekad, moguće, nego prosto ne mogu. Nemaju suzne kanale.

Kad sam vidio vidno potrešenog Mugošu koji jedva zadržava suze pomislio sam ”Čovječe, pa ... ovaj Mugoša ima ljudskosti! Ovaj  Mugoša ima emociju.. ma koliko nekad bio bahat i neotesan on ima ljudskosti”. A ljudskost abolira. Tako da, Mugoši od kad je pokazao da ima ljudskost i emociju praštam pola za šta sam ga do sad osuđivao. Dobro sad, nekako mi je teško da mu oprostim rušenje kina „Kultura“ ali, u Crnoj Gori se sa urušavanjem kulture počelo odavno, to sa rušenjem bioskopa je bio samo final countdown.