Zoja Đurović rođena je u Titogradu, jednog 5. aprila. Završila je osnovnu školu „Maksim Gorki“, u Podgorici je završila i nižu i srednju muzičku školu „Vasa Pavić“, kao i Muzičku akademiju. Cetinje je u jednom periodu bio grad njenog daljeg školovanja gdje je završila magistarske studije iz dirigovanja na Muzičkoj akademiji.
U mladosti je dobijala nagrade za pismene sastave, kao i „neke nagrade iz klavira na republičkim takmičenjima“. U Ljubljani je osvojila treće mjesto iz solfeđa na saveznom takmičenju muzičkih akademija SFRJ.
Radni angažman započela je u Srednjoj muzičkoj školi „Vasa Pavić“ kao zamjena i to kao studentkinja druge godine fakulteta. Od tada je stalno zaposlena u toj školi, izuzevši trogodišnju pauzu, tokom koje je boravila u Mostaru. U gradu Alekse Šantića vodila je gradski hor „Abrašević“ sa kojim je osvojila prvu nagradu na Regionalnom takmičenju horova.Nakon povratka u Podgoricu, osim što se vratila u školu „Vasa Pavić“, vratila se i u hor „Stanko Dragojević“, u koji se učlanila sa svojih 18 godina i bila korepetitor. Kako ističe, sa tim horom je, u svojoj devetnaestoj godini imala prvo dirigentsko iskustvo, i to na Cetinju, a izvođena je Mokranjčeva IX rukovet.
Godine 1997. preuzima hor Srednje muzičke škole „Vasa Pavić“, kojim i danas diriguje i osvaja značajne nagrade. Izdvaja dvije srebrne i sve ostale Zlatne lire na bijenalnim takmičenjima. Nakon osvajanja Zlatne lire na tadašnjem Republičkom takmičenju, 2000. godine, osvaja i Specijalnu nagradu u Beogradu, sa apsolutnih 100 poena, na Saveznom takmičenju.
Sa horom Srednje muzičke škole do sada je imala veliki broj nastupa na raznim državnim manifestacijama, proslavama jubileja i praznika, ostvarila je i veliki broj vokalno-instrumentalnih i vokalnih projekata. Zoja Đurović je prva u Crnoj Gori izvela crnogorsku himnu „Oj svijetla majska zoro“.
Dugogodišnja je članica Ženskog vokalnog kvarteta „Veselice“, a od prije pet godina je umjetnički vođa i članica ženske klape „Alata“. Od 2001. godine je umjetnička direktorica Festivala dječje pjesme „Naša radost“. Trenutno je zaposlena u muzičkoj školi „Vasa Pavić“ kao profesorica solfeđa i hora, a jedan je od dva dirigenta i u horu KUD „Stanko Dragojević“.
Kako kaže, nema hobi jer ne stiže od muzike ali, ne žali, jer je “muzika predivna”. Na pitanje, da li ima neku strast u životu“ odgovara da sa strašću radi sve u životu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Prije svega, nedostaje mi moje djetinjstvo, iako nije uvijek bilo veselo, zbog toga što su meni najbliži ljudi, a najprije moj mali brat, odlazili u spokoj, a moja djetinja duša je to teško podnosila... Ipak, najviše mi nedostaju toplina i sigurnost roditeljskog doma... Ljubav mojih roditelja, koji su nedavno umrli... I što sam starija, sve više mi nedostaje to vrijeme...
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Upravo to što sam, i pored svoje ozbiljnosti i odgovornosti prema svemu u životu, ostala i ostaću jedno veliko dijete, negdje u dubini moje duše...
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da sam, osim talenta za muziku, u djetinjstvu pokazivala i dar za pisanje... Dobijala sam nagrade, a čak sam i neku novelu počela da pišem u petom razredu... Takođe sam imala i dar za učenje stranih jezika ali, muzika je prevagnula, a ove talente sam koristila i koristim u onoj mjeri koja mi je potrebna....
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Jaooo... Mislim da mi je nestrpljenje najgora osobina... Baš nemam strpljenja da čekam da se nešto dogodi, nekako izbjegavam spore ljude, one koji sporo govore i rade. Ja sam prilično brza, ovan u horoskopu, hahaha... Ne znam je li grozno, ali, nerviraju me ljudi koji nisu dovoljno pismeni i obrazovani, a rade na mjestima gdje to nikako ne bi smjelo da se dozvoli... Eto... Volim da iskritikujem to...
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod drugih jako poštujem iskren, odan odnos prema svemu i svakome... Nikako ne volim izvještačenost i glumatanje, volim prirodnost i veselost, optimističan, vedar stav prema životu....
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Moram priznati da nikad nisam razmišljala o tome... Nikad se nisam vidjela u tom svijetlu... Voljela bih da me glumi Meril Strip, iako nemamo nikakve sličnosti, ali veoma je poštujem kao glumicu...
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Kako bih opisala sebe u pet riječi? Heheheee... Teško ja IŠTA mogu da opišem samo u pet riječi... Dakle... Uporna, vedra, veoma optimistična, zdrava mentalno i fizički, zaljubljena u život...
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Da sam hrana, bila biiiihhhhh..... Torta “markiza”...
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Nešto ne znam te super junake, barem mi sad ne padaju na pamet... Recimo... Džejms Bond (agent 007..)
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- I upravo bih se sa njim zamijenila na jedan dan...
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Hmmmmmm... nedjeljom poslijepodne? Zavisi od godišnjeg doba, ali nekako najviše volim da leškarim u svom domu i pripremam se za ponedjeljak... Eventualno neko druženje sa prijateljima...
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Uhhh... Omiljenih pjesama imam dosta... Eto, recimo, „Život je lijep“, koju pjeva Tereza Kesovija.... Ili od Meri Hopkins, čini mi se da se tako zvala pjevačica, „Where those the days“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Ehh... Ja vam čitam po nekoliko knjiga istovremeno... Naravno, u posljednje vrijeme sam malo zapostavila čitanje zbog brojnih obaveza, ali Danila Kiša volim i zadnje što sam čitala, bio je „Peščanik“...
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Mnogo bih voljela da otputujem, a i da se tamo malo i zadržim, da odem u Provansu u Francuskoj... Volim takve predjele, veoma... Osim mora, bez kojeg ne bih mogla da punim baterije i koje obožavam, na kojem god mjestu da sam...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Nikako ne volim vozove...
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Imam par drugarica, sa kojima sam odrasla, a i nekoliko njih, sa kojima mogu da podijelim sve moje misli... Naravno, tu su i moja sestra i brat...
Čemu se uvijek obradujete?
- Vjerujte mi da se uvijek obradujem nekom druženju sa dragim ljudima, pjesmi, smijehu, tome bih uvijek poklanjala dragocjeno vrijeme... Jer, kako negdje pročitah, svaki dan nam je izuzetno dragocjen, jer se on nikad ne vraća... Obradujem se i nekom lijepom putovanju... Jao, obožavam da putujem...
Da li za nečim žalite?
- Nekako mislim da još nisam dospjela u fazu da bih žalila za nečim, jer je svaki period mog života bio ispunjen divnim stvarima, koje su se ponekad smjenjivale sa tugom... Ali to je sastavni dio bitisanja cijelog svijeta, zar nije... Žalim što moji roditelji nisu doživjeli još godina i uživali u svojoj porodici...
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez svoje porodice, prijatelja, muzike naravno, kao i bez svih onih malih stvari koje čine život... Možda nije dobro, bar po današnjim mjerilima, ali nikad nisam patila za velikim stvarima, pogotovo materijalnim... Od svega što sam imala, ja sam pravila pravo malo bogatstvo, barem sam ga ja tako doživljavala... I to je oduvijek ispunjavalo moju dušu... Što je meni bilo najvažnije...
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne izvinjavam se često, upravo zato što se trudim, a i tako sam odgojena, da nikad nikog ne uvrijedim, da čak i riječi kritike, ako su potrebne, izgovorim sa puno takta... Eto danas se zamalo izvinih policajcu što sam malo prekoračila brzinu, hahahahha....
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Tri želje koje su mi uvijek u mislima su da mi porodica i prijatelji budu zdravi i srećni, naravno i ja tu spadam; da prolazim kroz život vedro i da ga živim punim plućima; i da OVAJ SVIJET MALO PRIKOČI U NEKIM RUŽNIM STVARIMA... U stvari u mnogim...
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ne znam šta je to najteže... Mnoge teške stvari sam „prebacila“ preko leđa... Od svih teških stvari sam pokušavala da nekako neutrališem ono ružno... Ne znam... Teške stvari nikad nikom nisam JA radila, što je meni važno... U životu sam uglavnom morala puno puta da se borim i izborim... I uspjela sam... Osim da zadržim one koji se nisu mogli zadržati, neumitnošću sudbine...
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Jaooo... Ne volim ova, bezmalo fatalna pitanja... Kad bi mi ostalo tri mjeseca života, voljela bih da ih prespavam, jer toliko volim život, da nikako ne bih mogla podnijeti to saznanje da ću se tako brzo morati oprostiti od njega...
Kako biste voljeli da umrete?
- Upravo u snu bih voljela da umrem... Na mom ispraćaju u spokoj, voljela bih da mi hor pjeva neku moju omiljenu pjesmu, NIKAKO TUŽNU...
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Epitaf ? Recimooo.... ŽIVJELA JE ZA ŽIVOT...
PRIREDILA: K. ĆETKOVIĆ
