Nije lako pronaći riječi kojima bi se sjetili Mirka Kovača i njegovog djela. Možda je još teže bilo Predragu Matvejeviću, dugogodišnjem prijatelju nedavno preminulog pisca i jednom od najznačajnijih savremenih autora u Evropi; teško da govori u ovom trenutku.
U razgovoru za Portal Analitika, Matvejević nam je odškrinuo vrata svoje duše i podario nesvakidašnje uspomene o vremenu provedenom sa Kovačem.
„Moja veza sa Mirkom Kovačem dugo traje. Gledam sada datume: gotovo četrdeset godina, negdje od 1974. godine - tada još ne poznajući Mirka Kovača osobno, kada je hajka počela oko njegove knjige „Rane Luke Meštrevića“. Toj knjizi je najprije dodijeljena (1971. godine), a zatim brutalno oduzeta književna nagrada Valjeva, koja nosi ime Milovana Glišića. Ja sam stao iza njega, zbog Kovačevog opstanka“, počinje Matvejević i postavlja pitanja koje su se tada, kada je riječ o Kovačevom djelu, jedina mogla nametnuti.
- Kako se može jednom takvom piscu, jednom takvom djelu, takvoj knjizi, dati nagrada pa onda javno oduzeti? Ko se tu umiješao? Tom prilikom sam uputio redakciji „Oka“ u Zagrebu pismo koje je izašlo, srećom, a u kojem sam rekao da se takav pisac ne može tako tretirati – prisjeća se Matvejević.
Kovačevo laskanje nama: Naš sagovornik nas zatim vraća u 1976. godinu, kada se pojavio roman Mirka Kovača „Ruganje s dušom“, izdat u Zagrebu. U to vrijeme, pojašnjava Matvejević, bilo je daleko od uobičajenog da „jedna knjiga pisca iz Beograda ili iz Titograda, izađe u Splitu ili Zagrebu“.
„I onda sam osjetio da se treba založiti malo jače za Kovača. Treba pokazati što se prije desilo, da se to ne bi ponovilo. Tako je počeo moj kontakt sa dragim prijateljem, pokojnim Mirkom Kovačem“, kaže Matvejević i dodaje kako je za nastavak tog odnosa ključna knjiga „Te vjetrenjače“, čiji je autor, a u kojoj je jedan od eseja bio posvećen upravo djelu pisca koji je odbijao da bude svrstan među autore književnosti sa nacionalnim predznakom jedne od zemalja regiona.
– „Te vjetrenjače“ je isto bila knjiga koja je teško prolazila, jer je u sebi imala 28 slučajeva i polemika, među kojima je među prvima „uskočio“ i slučaj Mirka Kovača. Esej kroz splet Kovačevih pripovjedačkih procesa koji vode na razne strane, da bi se kasnije negdje sreli.
Pojašnjavajući suštinu djela Kovača kroz četiri ključna procesa, Matvejević – u stvari – skreće pažnju na ono što će kasnije postati poznati izraz kojim je determinisao Kovačev put. Upravo četvrti proces, potcrtava Matvejević, „vodi do 'božijeg čeda', kako ga zove autor“.
- Time istodobno, u stvari, svima nama laska, na neki način. I tako sam započeo svoju vezu sa Mirkom Kovačem – ističe on.
Oskvrnitelj mitova: Matvejević je posebnim riječima opisivao politiku Kovača. Tačnije – kako sam kaže – „kvalificirao njegovu filosofiju“ kao „oskvrnitelja mitova“.
- Taj izraz sam upotrijebio. Jer, mit - kada je oskrnut - onda gubi onu lažnu svetost koja mu se često pridaje i koja obmanjuje okolinu... Imam tu jedan njegov citat za koji mogu reći: „Igrao se savršeno svetinjama“, a to je razlog zbog koga sam ga nazvao „oskvrniteljem mitova“. Istina, samo njemu je to polazilo za rukom. Ozbiljnije - u toku noći, u slabom osvjetljenju. Ali, i u toku dana na javnom mjestu. Jer, on je to činio i na javnom mjestu – prisjeća se višestruko nagrađivani autor, koji je skoro dvije decenije proveo van domovine.
- Mi smo drugovali i tokom moga bijega iz Tuđmanove Hrvatske. Ja sam najprije otišao u Francusku, gdje sam bio četiri godine, zatim 14 godina u Italiji. Naravno da sam tamo govorio o Mirku Kovaču, i negdje je to izazivalo interese stranih studenata – kazao nam je Matvejević.
Ali, posebno ističe one trenutke provedene u razgovoru sa piscem rođenim u Petrovićima nadomak Banjana, nakon što su obojica stigla u Hrvatsku: Matvejević u Zagreb, a Kovač u Rovinj.
- Mi smo se sretali kada bi on navratio u Zagreb, a to bi se često dešavalo ispred „Istre“. Našli bi se nas dvojica, pa bi išli negdje, pričali... nekad i očajavali. Mislim da je to još jedna stvar koja nam je bila zajednička – žaljenje što se Jugoslavija na takav način raspala. Jer, ako se već morala raspasti, mogla je i bez krvi. Tako su se rastali Češka i Slovačka – ni jedan metak, ni kap krvi - a bili su zajednička država Čehoslovačka. I mi smo u tako što vjerovali, ako se već država treba raspadati, a nismo bili sigurni da se treba raspadati – sa sjetom govori Matvejević.
„Bilo je bolje“: Sagovornik Portal Analitika rado se prisjeća i onih šaljivih epizoda s Kovačem. Ispričao nam je jednu.
- Sjećam se kako se Mirku svidjela jedna sličica, jedan vic – ako se tako može reći – koji je čuo u Zagrebu. Pitali su Ciganina: „Cigo, pa kada će nam biti bolje? Oni kažu da će nam biti bolje“. A Cigo odgovara: „Pa, bilo je bolje“. Na to bi se Mirko rado nasmijao.
Matvejević kaže da bi još mnogo toga mogao reći i Mirku, jednom „zaista interesantnom primjeru“.
- Sve su to neke moje slatke uspomene. Imaću ih i u čitanju knjiga, ali za to sada nije prilika. To sam napisao i u svom eseju o Mirku Kovaču u knjizi „Te vjetrenjače“, koju ova mlađa generacija više ni ne zna - u vremenu kada su živjeli ljudi poput Šembere, Selimovića, Mihajlovića, Konstantinovića.
A što je nama ostalo od tog vremena, tih pisaca? Pitali smo Matvejevića da li smatra da postoji neko ko bi se danas mogao odvažiti i nastaviti putem kojim je išao Mirko Kovač, taj „oskvrnitelja mitova“.
- Teško je nastaviti istim putem, jer Mirko je svoj put zaključio. I to časno. Njegov put može da se inicira, ali se njegovi zadaci ne završavaju dobro. Ali, možemo reći da njegova metoda može inspirirati druge. Jer vidim mnogo mladih književnika kako su lijepo pisali o njemu kada je otišao – kaže Matvejević.
Susreti s Krležom: Otkriva nam još jedan detalj iz Mirkovog života koji, kaže, nije vidio da je napisan ovih dana kada se o njemu dosta pisalo.
- Ja sam imao priliku da ga dovedem do Miroslav Krleže. Bio sam svjedok jednog ručka, bilu su tu zajedno Danilo Kiš, Mirko Kovač, Miroslav Krleža i ja. I slušao ga je sa velikim interesom. Nije prije toga čitao Mirka Kovača, pa je mene preispitivao: „Ko ti je sad taj mladi pisac?“ – tad smo bili mladi pisci. I Krleža je takođe odmah vidio s kim ima posla.
Matvejević nas zatim vodi kroz povezanost Kovača i Kiša kroz aferu s „Grobnicom za Borisa Davidoviča“, koju su proglašavali za plagijat.
- Mirka je posebno zaintrigirala afera Kiš, i tu smo zajedno pokušali da reagujemo. Ja sam nastupio u odbranu Kiša kada je za njega rečeno da je plagijator Karla Štajnera, kada je Kiš s tom knjigom previsoko podigao temperaturu. Na kraju, Kiš i ja smo se našli pred sudom: on u Beogradu, ja u Zagrebu. Kiš je nedugo nakon toga otišao iz Beograda i stanovao kod mene u Zagrebu, u jednom malom stanu moga oca.
Naš sagovornik se prisjeća i kako je Kiš u tom stanu samo radio, „ništa drugo nije htio“, a Kovač i on bi ga povremeno posjećivali.
- Kada je napisao „Čas anatomije“ i kada se, na neki način, osvetio javno onima koji su ga optuživali za plagijat, Kiš se onda osamio. Živio je sam, ali ne zadugo: za godinu, dvije razbolio se, došao je rak koji je prosto odnio Kiša. A, eto, tako je odnio i Mirka Kovača... Ja izražavam svoju sućut, žaljenje svima onima koji su mu bili bliski Mirku Kovaču, svima koji su bili njegovi saputnici – oprostio se Matvejević.
Kristina JERKOV
Foto: subversivefestival.com, letteratura.it, metropola.ba
