Tridesetšestogodišnji Moric Frid, (Moritz Fried), “austrijski Švaba”, kako sam sebe u šali naziva, sigurno je najzgodniji sagovornik sa kojim je u svojoj podugačkoj novinarskoj karijeri razgovarala potpisnica ovih redova. U vrijeme zakazano za sastanak, u jednom podgoričkom lokalu, uveliko je već bio tamo, za stolom sa kojeg je mogao priključiti svoj računar u struju.
Prvo pitanje postavio je on - što mislimo da bi bila prava lokacija u Podgorici za otvaranje njegove radnje specijalizovane za proizvodnju i prodaju sladoleda njegovog brenda - Moritz Eis, sa kojim je biznis počeo, maja 2012. godine u ulici Vuka Karadžića (koju siječe ulica Kneza Mihajla, za one koji ne znaju).
Od tada, dakle, za samo godinu i četiri mjeseca, Moric ima 35 zaposlenih, dvije radnje (insistira na tome da nije riječ o poslastičarnicama) u Beogradu, jednu u Porto Montenegro, i bezbroj ideja.
Moricov poslovni kredo djeluje jednostavno: vrhunski proizvod od najboljih lokalnih i uvoznih sirovina, baziran na dobrom starinskom, tradicionalnom italijanskom receptu koji se može naći i na internetu. Potom, što manje konvencionalnog načina reklamiranja, upornost, oslanjanje na ambiciozne i radne lokalne kadrove. I, da….Posao mora biti vođen strašću i potpunom vjerom u uspjeh!
A mogao je postati bankarski japi: Moric je mladi čovjek koji ni malo ne liči na bankarskog japija. U sportskoj bijeloj košulji i jednostavnim pantalonama, jedino upadljivo na njemu su naočare sa širokim bijelim okvirom. Sa velikom koncentracijom prati pitanja. Na ono o tome što je pozitivno iskoristio iz svog rada u bankama i investicionim fondovima, odgovara: “Koncentraciju i usmjerenost na jedan cilj.”
Ostala je misterija kako je jedna tipično mediteranska opsjednutost mirisima, ukusima i bojama, postala dio karaktera čovjeka odraslog u malom mjestu od 20-tak hiljada stanovnika, na sredomeđi između Linca i Salcburga. To mjesto, Gmunden, na obali je jezera, “tako slično Tivtu i Bokokotorskom zalivu”, kako kaže Moric. Cijela porodica, i sa očeve i sa majčine strane, su mali ili veliki preduzetnici, što bi moglo biti značajno za njegov preduzetnički duh, taman koliko i školovanje za budućeg bankara u Parizu i Londonu.
Posao ga je doveo prvo u Rumuniju, pa u Beograd, u predstavništvo jednog investicionog fonda. U toj je kancelariji proveo pet godina i jednog dana odlučio da stane. Napustio je posao i godinu dana razmišljao što bi bio njegov cilj u životu. Naravno, nije razmišljao gledajući u plafon od sobe, već obilazeći Srbiju biciklom.
“Moj najveći cilj je bio da osmislim nešto što bi bila i moja strast i posao, nešto što bi mi omogućilo da putujem, da se krećem, i da što više vremena provodim u prirodi sa prijateljima.”
Ideja rođena na biciklu: Zapazio je da mi, na Balkanu, imamo odlično voće i povrće, da nije skupo u odnosu na cijene na zapadu. Kao mnoge genijalne ideje iz kojih su nastali veliki biznisi, i njegova je bila, naizgled, prosta: jednostavan proizvod, koji konzumiraju svi, i djeca i stari, nezavisno od imovinskog stanja. Tradicionalna poslastica interpretirana na novi način. A novi način nije ništa drugo nego koristiti svježe sastojke najboljeg kvaliteta.
“Imam u radnji i takozvane kremaste sladolede, od čokolade, lješnika, pistaća…Ali, kada nemam najbolje pistaće iz Istanbula ili najbolje belgijske čokolade, vanile sa Madagaskara - ja te ukuse i ne pravim dok mi ne stigne sirovina. Mislim i da vam mlijeko, osim rijetkih proizvođača, nije najboljeg kvaliteta, a ne koristim jeftine varijante sa mlijekom u prahu, gotovim voćnim pireima i aditivima,” objašnjava Moric.
No, ta, naizgled jednostavna poslastica, koja se jede praktično na cijeloj zemljinoj kugli, zahtijeva posebnu prezentaciju ukoliko želite da bude zapažen i da se izdvaja među mnoštvom drugih proizvođača sladoleda.
Moric zna da je u današnjem svijetu imidž sve. Angažovao je odlične dizajnere za enterijer, za logo brenda, za svaki detalj, od korneta i papirnih čašica, do tradicionalnih posuda za sladoled, pod poklopcima, umjesto vidno izloženog u vitrinama - hladnjačama.
“Estetika mojih lokala mora biti prepoznatljiva. Dominatno bijelo, čisto i svedeno”, priča Moric.
U njegovim radnjama, objašnjava dalje, nema druge ponude do sladoleda. “Obogatim zimsku ponudu sa nekim kolačima, i to je sve. Držim jedino još voćne sorbee, čaj i kafu”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
U bijelim radnjama samo sladoledi pršte od boja: Od otvaranja, u njegovoj radnji u Beogradu, u ponudi je bilo oko 100 ukusa sladoleda. U njegovim lokalima, kako u Beogradu, tako i uTivtu, dominira bijelo, ali njegovi sladoledi, koji se serviraju isključivo špatulom, a ne specijalnom sladoledarskom kašikom, pršte od boja. Ko bi pomislio da se sladoled može napraviti i od cvekle i hibiskusa?! Pa čokolada sa ljutom papričicom, banana sa cimetom, sladoled sa ukusom baklave, zelenog čaja, od sjemenki…
Sve se to pravi svakodnevno, bez stajanja u zamrzivaču, ručno, kao kada nije bilo miksera. Kažu da je ukus neponovljiv.
„Nismo kao ostala mjesta, gdje nude sladoled sa plazmom, ili sa šlagom, jer mislim da se kod vas ne može naći najbolji. Ako želiš dodatak sladoledu, moraš poći na drugo mjesto. Ali, zato imate odličnu šljivu, breskvu, grožđe... Naravno, dolaze kod mene ljudi tradicionalnog ukusa, ali uvijek dodaju i nešto novo, da probaju.“
Sjedjeći za stolom u bašti podgoričkog lokala, mislima je već u Santjago de Čileu, u Budimpešti i Bukureštu...
“Volim Pariz, volim London, volim i moje mjesto u kojem sam odrastao, u kojem mi žive otac i sestra, ali nikada tamo neću otvoriti radnju. Uprkos birokratskim barijerama, koje su ponekad apsurdne, i o kojima bih mogao da napišem knjigu i koje stvarno koče svaku inicijativu, odlučio sam da posao širim u zemljama Balkana i drugdje, gdje mislim da bi bilo izazovno. Sada idem za Santjago de Čile, da provjerim tamošnji poslovni ambijent. Ja ne volim da govorim, niti da razmišljam o poslovnim barijerama, jer bez optimizma i vjere u uspjeh, nećete ni uspjeti”, kaže Moric.
Restorani ga ne interesuju, ali ambasade i druga mjesta na kojima može odraditi ketering sa svojim sladoledom - da.
“Vidite, to je apsurdno, ali ja nemam šanse za restoranski plasman u borbi sa velikim fabrikama sladoleda. Restorani hoće jeftinu robu, da ih kugla koša desetak centi, a da je prodaju za euro - euro i po. Ne razmišljaju o tome da nedjeljno prodaju samo kilo-dva sladoleda; to je više nego ništa. Zato su me neke ambasade i diplomatska predstavništva u Beogradu već zapazila, pa sam radio ketering za neke prijeme”, veli sagovornik Portala Analitika.
E, za te je situacije, ali i druge, nabavio ona starinska kolica za sladoled. A svaki takav klijent, poseban je izazov za Miloša, njegovog glavnog majstora sladoledžiju.
“Kada radimo ketering po ambasadama, inspirišu nas ukusi zemlje čije je to diplomatsko predstavništvo. Za ambasadu jedne sjevernoafričke zemlje, uradili smo sladoled sa ukusom urme. “Znate li kako je dobra kleka? Za Kanađane bih svakako radio, i radio sam, sladoled od javora. Fantastična je i kombancija limuna i metvice”, veli sagovornik Portala Analitika.
Kako produžiti sezonu sladoleda: Moric je, kaže, veoma zadovoljan prijemom u Crnoj Gori. „Jedini je problem što posao kratko traje - samo dva mjeseca i lijepim danima. Ali, očekujem da će ovdje biti i novih investitora i da će se još mnoge stvari dešavati. Moj princip je - jedna zemlja - jedna proizvodnja. Naredne godine, ambicija mi je da budemo prisutni u više država. Napravio sam u Beogradu i trening centar za mlade ljude.“
Njegovom putu do uspjeha malo je što išlo u prilog. Vjetar u jedra davala mu je isklučivo njegova nepokolebljiva volja i samopouzdanje.
„Da, svi su mi govorili da su zemlje Balkana siromašne, da je Srbija siromašna, i da nema šanse za dobar posao. A ja sam znao da moram imati uspjeha sa odličnim proizvodom i sa vrhunskom uslugom. Ovo je sladoled, ljudi ga vole i kad je malo skuplji. To je masovni proizvod. Ja ne nudim šampanjac, koji košta puno, ali ga konzumira izuzetno mali broj ljudi. Ovako, svi će reći – sladoled jeste malo skuplji, ali je odličan“, veli Moric.
Život u dva svijeta istovremeno: „Austrijski Švaba“ upoznao je Crnu Goru kao malo koji Crnogorac. Obilazi, šeta, surfuje, vozi se gliserom. „Volim adrenalin, ne volim da sjedim po kafićima. I kada odmaram, ne želim da ljetujem u Antaliji 'ol inkluziv', nego u prirodi, sa mojim dobrim prijteljima, možda obilazeći Patagoniju ili Saharu.“
O svojoj „ortodoksnoj“ viziji marketinga veli: „Imam logo firme na mom gliseru, vozim ga po Boki i tako reklamiram brend. S druge strane, ja sam vlasnik franšize, ali ne kontrolišem sve, već imam sposobne menadžere kojima vjerujem“.
Planira da ide kajakom po Crnom jezeru. „Crna Gora ima divnu prirodu, ljudi su veoma tradicionalni, a ja volim tradiciju i jasan vrednosni sistem. Volim ljude koji imaju snažan osjećaj zajedništva i za prijateljstvo“, objašnjava.
Moric nije oženjen. „Insistiram da se to navede u tekstu“, veli kroz smijeh. Kao i u vezi sladoleda, njegova vizija idealne žene je tako jednostavna, a tako savršena: „Moja idealna žena trebalo bi da je spremna da noć provede u vreći za spavanje, da se ne libi robu da opere u rijeci, ali i da nema problem da ode u operu. Moja idealna žena je neko ko može da živi u dva svijeta istovremeno, a da ne bude arogantna ni prema jednom. Neko ko nije rođen samo za salone, ali ni samo za prirodu.“
Od poslovnog partnera očekuje da je pozitivna osoba, očiglednog integriteta, i lijepoga osmjeha, jer drži da je i to važno. I, da, mora imati strast prema poslu.
Prodor Moricovog sladoleda na crnogorsko tržište ipak moramo obilježiti i njegovom vizijom sladoleda tipično crnogorskog ukusa.
„Borovnica! I, svakako, smokva!“
Gordana BOROVIĆ