Disident u pokušaju

Bio je na trećoj godini Prirodno-matematičkog fakulteta (smjer za informatiku i računarstvo) 1991. godine, kad je počeo da stiče znanja i u sportskoj redakciji Radija Crne Gore. Za Portal Analitika Maksim Živaljević, sada već iskusni radijski i televizijski sportski komentator, prisjeća se svojih početaka i kaže - da mu se time ispunila najveća želja u životu.

Nakon uspješnog završetka fakulteta, novinarstvo je postalo njegova potpuna okupacija. Kako kaže, imao je mnogo sreće, jer je u prvoj redakciji sreo velike profesionalce, prvenstveno odlične novinare i ljude.

Dalji profesionalni put, kao i za većinu njegovih kolega, bio je „vijugav”. Rano je počeo da radi emisiju Treće poluvrijeme, te brzo ušao i u reporterske vode. Prema njegovim riječima, prebrzo je postao urednik redakcije, još brže napustio to mjesto, kao i poziciju urednika Novosti dana, glavne informativne emisije na Radiju Crne Gore. U tom periodu, Maksim je bio i dopisnik srpskog Dnevnog telegrafa.

Godine 2002, na poziv Milorada Đurkovića, tadašnjeg urednika Drugog programa, prešao je na Televiziju Crne Gore. Govoreći o tom iskustvu, napominje da je riječ, u suštini, o istom zanatu, ali i da je sve mnogo drugačije - sa više „grubih igrača“. Dodaje, da je trebalo vremena da savlada taj medij, dok „igrače“ - nije uspio.

- Neskromno mogu reći - time sam vrlo zadovoljan - stasavali su uz mene mnogi mladi novinari. Izvještavanje sa velikih takmičenja i beskrajna zahvalnost kući u kojoj radim. Omogućeno mi je da budem na mnogim geografskim širinama. To se ne mjeri novcem. Za sada, dakle, samo - RTCG. Nadao sam se 21. maja 2006. da će tekovina tog velikog dana biti i „RTCG - Javni servis građana Crne Gore“. Ali, to se još nije desilo - kazao je Živaljević za Portal Analitika, osvrćući se na postignuto, i aktuelnu situaciju u RTCG.

 

BUĐENJE

Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?

- Lopta, igra, radio prenosi fudbalskih utakmica nedjeljom, treninzi džudoa u nezagrijanoj „kamenoj sali”, pripreme na Žabljaku sa mnogo starijima...

Što najviše volite u tome što ste odrasli?

- Slobodu u izboru budućnosti.

Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?

- Na žalost (ili na sreću), mislim da takvog talenta nemam.

Koju svoju osobinu smatrate najgorom?

- Valjda sam pretvrd, povremeno.

Što najviše cijenite kod drugih?

- Intelekt, talenat, profesionalizam, humanost, altruizam.

U OGLEDALU

Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?

- „Disident u pokušaju“ - Dragan Jovanović.

Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?

- „Uvijek me možeš zvati telefonom“.

Kako biste opisali sebe da ste hrana?

- Kalorična, bez holesterola, ali ne za svaki stomak.

Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?

- Ne znam da li ima super-junaka koji ne mora da spava...

Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?

- Sa Nikolom Teslom, Leonardom da Vinčijem, Njegošem.

 

SVAKODNEVICA

Što radite nedjeljom poslijepodne?

- U posljednje vrijeme, obavezno sa porodicom. Za divno čudo, rijetko kraj TV-a!

Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?

- Leonard Koen: „A Thousand Kisses Deep“.

Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?

- „Grad u zrcalu“ autora Mirka Kovača. Upečatljiv opis vremena i prostora o kojem sam mislio da dosta znam. Dijelom i zbog toga što nijesam morao da čitam prevod književnog djela.

Gdje biste voljeli da otputujete?

- Volio bih da krenem na dugo putovanje - nikako avionom - i da, preko Tibeta, stignem do Tokija. Ali, da tu ne bude kraj... Južna Amerika je cilj! Pa - kad stignem.

Koje prevozno sredstvo najmanje volite?

- Milisavov „caddy“. Mada, kad ljeti vidim pun kombi (kako već nazvati ta prevozna sredstva?)  na bilo kojoj prigradskoj liniji, ili autobuse po Crnoj Gori, možda sam prestrog prema vozilu mog kolege.

 

DA TI KAŽEM...

Kome sve ispričate?

- Nema takvog/takve.

Čemu se uvijek obradujete?

- Pobjedi! Kad sebe pobijedim, naročito. Pobjeda je i kad Luka donese neku recitaciju iz vrtića, kad je Saša zadovoljna sa mnom ili što sam još u mogućnosti da pratim Sofijine pobjede.

Da li za nečim žalite?

- Bilo je raskrsnica, ličnih šansi bez gola. Žalim: što smo ratovali 90-ih, za polufinalom na SP 1990 - Dejovim promašajem protiv Argentine, što 1992. nijesmo bili zajedno da se izmjerimo sa „dream team”-om, za olimpijskom medaljom vaterpolista (Lekine suze u Londonu), što je Titograda sve manje, što su Crnu Goru podijelili, što je HRT svjetlosnu godinu ispred nas, i - najviše od svega - u julu 2011. bio sam u Šangaju, a ne u Podgorici.

Bez čega ne možete?

- Nijesam toliko zahtjevan :-)

Za što ste se posljednji put izvinili?

- A, ko to zna, stalno nešto griješim.

 

SUMRAK

Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?

- Ma - samo zdravlja!

Što je najteže što ste do sada uradili?

- Uh, ne znam. Svaki stepenik je bio težak. Nekad mi je bilo najteže da napišem najavu za izvještaj. Teško je bilo preći sa Radija na TV, promijeniti način komentarisanja sportskog događaja, posebno fudbalske utakmice. Zapravo, i sada (poslije 11 godina rada na TV) draži mi je prenos na radiju.

Kada biste saznali da Vam je ostalo sam tri mjeseca života, kako biste ih proveli?

- Mislim da bih bio najhrabriji na svijetu, kad bih, svjestan činjenice o blizini kraja, mogao razumno da planiram ostatak života. A, znam da nijesam toliko hrabar.

Kako biste voljeli da umrete?

- Zdrav.

Koji bi bio Vaš epitaf?

- Želja mu je bila da bude dobar prema drugima.

Priredila: A. POPOVIĆ