Neke činjenice o tome kako Mitropolit i sveštenstvo SPC u Crnoj Gori “poštuju” neke osnovne hrišćanske "zakone" - Božje zapovijesti.
Piše: Danilo BURZAN
Iako onima koji se mnogo ne udubljuju u crnogorsku zbilju, posebno sa stanovišta budućnosti Crne Gore, pitanje aktuelnoga položaja Crnogorske pravoslavne crkve, možda, nije mnogo zanimljivo, ta problematika jeste i mora biti od velikoga značaja za sve Crnogorce. Zato ću se i ovom prilikom osvrnuti na stanje pravoslavlja u Crnoj Gori, iako je o tome mnogo rečeno i ovih i minulih dana, pa i mjeseci i godina.
Nasilje nad pravima CPC: Ono što je, s tim u vezi, osnovno jeste: neshvatljivo je, pa i zapanjujuće, jeste saznanje da je Crnogorska pravoslavna crkva i dalje "nepriznata" od svoje države i krajnje marginalizovana, iako je nepobitno utvrđeno da je bila autokefalna, o čemu je i najšira javnost bila u prilici da se uvjeri - bilo iz pojedinih knjiga, bilo iz medija, koji su nudili istorijske dokaze o tome.
Dakle, iako je poznato da je CPC dekretom Aleksandra Karađorđevića nekanonski ukinuta (1920) i da je na masovnome skupu Crnogoraca na Cetinju obnovljena (1993), kao i da je mitropolit CPC Mihailo kanonski hirotonisan (15. marta 1998) od strane patrijarka Pimena, od sedam vladika i još pet episkopa, u crkvi Svete Paraskeve, u Sofiji - sve to, očigledno, nema nikakvoga značaja pred činjenicom da poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, odriče pravo CPC ne samo da je bila (i da jeste) autokefalna, nego ni da, uopšte, može da egzistira kao pravoslavna vjerska zajednica Crnogoraca.
Država u državi: Štoviše, ova država omogućava mitropolitu SPC u Crnoj Gori da se ponaša kao država u državi, ili, bolje reći, kao kopredśednik Crne Gore - "kanonski" šef države, Filip Vujanović, dragovoljno mu je prepustio i dio svojih funkcija i nadležnosti. No, u svemu tome ima nešto još zanimljivije i, takoreći, nevjerovatnije. A, to je da taj mitropolit SPC i njegovi popovi - prema ocjenama vjerskih znalaca - svakodnevno, na djelu, pokazuju da su, zapravo, oni sami daleko od suštine hrišćanstva i pravoslavne vjere!
Za ovu priliku predočiću neke činjenice o tome kako rečeni poglavar i sveštenstvo SPC u Crnoj Gori poštuju neke osnovne hrišćanske "zakone" - Božje zapovijesti.
Zapovijest “Ne ubij”: - Da su iskreni poštovaoci ove Božje zapovijesti, zar bi vladika Amfilohije, onako otvoreno i zdušno, blagosiljao svesrpske ratnike koji su jurišali na
Zapovijest: “Ne svjedoči lažno za drugoga” - Ovu Božju zapovijest Srpska pravoslavna crkva odavno je i mnogoput "pogazila". Počev od načina na koji je Sveti Sava uspio da se domogne autokefalije, odnosno kako se SPC "otcijepila" od Ohridske patrijaršije, preko načina na koji se car Dušan Silni domogao titule, odnosno proglasio Patrijaršiju, pa načina na koji je "riješen" poslijeratni raskol u SPC i "pomilovan" vladika Dionizije... No, hajde da se osvrnemo na one novije događaje. Recimo na pismo mitropolita Amfilohija ondašnjeme patrijarhu moskovskome i cijele Rusije, Aleksiju Drugome, od 10. juna 1992. godine. (Faksimil toga pisma nedavno je objavio i ovaj Portal.)
Dakle, što je značio taj pismeni zahtjev mitropolita Amfilohija (upućen uz blagoslov srpskoga patrijarha Pavla!) kojim se tadašnji patrijarh Aleksej Drugi, moli da falsifikuje Diptih Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine, odnosno da se iz toga dokumenta izbriše "autokefalna crnogorska mitropolija". Zar to nije skrnavljenje istine, odnosno zar zahtjev da se "svjedoči lažno za drugoga" nije svjesno "gaženje" rečene Božje zapovijesti? Ako poglavar SPC u Crnoj Gori moli da Ruska crkva falsifikuje rečeni Diptih (i time izbriše jedan od dokaza o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve) onda - valjda sumnje nema - preosvećeni čini veliki grijeh! Ne može ga opravdati ni obrazlženje u pismu, iskazano strahovanjem da - kako je napisao - "okolnosti u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokazuju da postoje tendencije raskola u Crnoj Gori".
Pokušaj lažnoga śedočenja predstavljao je i pokušaj Sinoda SPC i patrijarha Pavla da onemoguće hirotoniju vladike CPC Mihaila, pokušavajući i da se umiješaju u unutrašnje stvari države i crkve Bugarske. Naime, pismom (od 10. marta 1998) koje je patrijarh Pavle uputio bugarskome ambasadoru u Beogradu, Ivajlu Trifunovu, vršen je (neuspješan) pritisak na zvaničnu Sofiju da spriječi hirotoniju vladike, o kojoj je Sveti Sinod Bugarske patrijaršije već bio (4. marta 1998) donio odluku.
Zapovijest “Ne poželi ništa tuđe”: Što sve da se kaže u vezi (ne)poštovanja ove zapovijesti? SPC u Crnoj Gori ne samo da "želi nešto tuđe" - ama, ona to tuđe decenijama smatra svojim, iako dobro zna da joj ne pripada!
Zar, uopšte, treba velika priča, ako se zna koliko stotina vjerskih objekata danas SPC u Crnoj Gori drži pod svojim ključem - crkve i manastiri čiji vlasnik je bio crnogorski narod, odnosno država Crna Gora? Naravno, sem onih koje je SPC sama gradila, prvjenstveno u potonje vrijeme... Zna narod dobro da je "oteto - prokleto" i zato su Crnogorci tako strpljivi, jer će, kad-tad, sve doći "na svoje", a vjerski objekti u Crnoj Gori pripasti onome čiji su...
Eto, zar ovih nekoliko detalja ne potvrđuje kakvom (lažnom) "moralnom gromadom" pokušava mitropolit Amfilohije predstaviti SPC? I zato joj – i zbog mnogo što-šta još sličnoga - Crnogorci ne mogu vjerovati. Ni vjernici, niti oni drugi... Zato su, bez obzira na neviđene opstrukcije, strpljivi i znaju da će Sveta CPC dočekati svoje istinsko vaskrsnuće, kakvo i zaslužuje kao temeljac države Crne Gore.
