Čini se da su sinoć u gledalištu, pred istom onom pozornicom na kojoj su nastupali momci iz Entuzijasta, Stelle, Džeferdara, Uzurptora, Dječaka sa Morače, Fantoma, Meteora, Barona, Lordova, Mrtvih duša, Noćnih putnika ili Strašnih sjenki, bili prisutni svi koji su živi iz ovih sastava.
Isti oni, “malo samo stariji”, koji svjedoče o tim vremenima u toplom filmu poznatog crnogorskog sineaste, mogli su se nakon projekcije vidjeti u holu nekadašnjeg Doma omladine.
Danas ozbiljnim ljudima, u sasvim “ozbiljnim” godinama, i na nekim takođe “ozbiljnim” funkcijama, dakle, njima i ostaloj publici, Matović je priredio jedno lijepo i dirljivo putovanje kroz vrijeme, koje iz današnje perspektive, iako puno ograničenja i predrasuda, odiše iskrenošću i istinskom mladalačkom voljom za životom i zabavom.
“Kad sam poljubio đevojku u obraz, mislio sam da ću da se onesvijestim”, “Direktor Gimnazije zvao nas je zbog naziva grupe Mrtve duše na razgovor, jer je bio suviše dekadentan”, “Nakon nastupa, sjutradan, profesorica Hilda Zakrajšek dade mi jedinicu čim je ušla u učionicu. Pitam – kako profesorice, niste me ništa pitali. A ona će – dobro sam te čula sinoć kako pjevaš na engleskom”, “Nismo imali bubnja, pa smo udarali u kutiju od Faks helizima”, “Tačno smo znali kad nakon brzog dijela treba početi lagani ritam. E, kad te đevojka obgrli oko vrata, znači da je veza ozbiljna”, “Dva razreda sam završio vanredno, jer sa dugom kosom nisi smio u školu”, “E kako su Zećani plesali, majko moja!”….
Na ove i druge izjave Matovićevih sagovornika, bilo je smijeha i još više sjete.
U ovaj film Matović je uložio četiri godine rada. Rezultat je jedno izuzetno vrijedno ostvarenje, koje je autentični dokument ne samo o muzici i muzičkim tokovima toga doba, već i o načinu života, društvenom miljeu…Ovaj film daleko prevazilazi nostalgični pogled u prošlost.
Uostalom, što fali i nostalgiji, koja bi pokazala da još u nama kuca (ludo) srce.
Izgubio sam veliku bitku: Momir Matović je svoja tri nova ostvarenja, pod zajedničkim imenom „Podgorica za nezaborav...Titograd“ o Satkuli, Jusovači i o Titogradu '60-tih godina, prikazao sinoć i u nedjelju.
Preksinoć se, na premijeri filmova "Satkula" i "Jusovača", publici obratio riječima koje vrijedi zabilježiti:
"Svih ovih godina , beskrajno sam kamerom lutao starovaroškim ulicama, otkrivajući, ili se samo otkrivalo – neki zakrivljeni ugao kamene kuće, stare, ugnule, pocrnjele ćeramide sa limenim kokotima na vrhovima sulundara, ispucala vrata na avlijama, umrljani prozori iza kojih se ponekad pomjeri zavjesa i nakratko pojavi lik Podgoričanina - koji se ubrzo povlači u sobnu tamu, vjerovatno, u čudu se pitajući ,, Blago meni, što radi ova budala ... ,,
Ako zastanem, onda bi izlazili iz dvorišta i snebivajući se, onako izokola, kako to samo oni znaju, netremice gledajući u kameru i tronožac, - pokušali da dokuče iz cuga jesam li ja geometar koga je poslala Opština, da nešto mjeri ...,,
Osmjehom i toplom ljudskom riječi, maknuo bi im zle misli... a oni , ne samo oni, nego čitav prostor otvarali bi svoju DUŠU...
DUŠE osobene ljepote, bistrine, i ljudske topline ,
DUŠE optimizma,
DUŠE superiornog duha i zdravog osmjehivanjem na sve nedaće i ,, džombe ,, u životu... koja uvijek traži i nalazi neki izlaz.
I ja sam polako postajao zatočenik te DUŠE ...
Pa, ipak svemu dođe kraj i okončavajući ovaj projekat, definitivno se rastajem sa starom Podgoricom, postojano živjeći sa pohranjenim snimcima i fotografijama, ali sa jednom velikom nelagodom.
Moram, priznati izgubio sam jednu životnu bitku .
Nepomirljivu ... I to sa današnjom - svakodnevnicom Podgorice.
Koliko sam se god žrtvovao u ovoj svojevrsnoj misiji, pokušavajući da otrgnem jedno vrijeme, jednu epohu ovog grada, osjećao sam dah za vratom ... onih geometara, savremenih arhitekata i planera, tvoraca gradskih DUP-ova, misterioznih finansijera, koji su pod noćnim plaštom ili neđeljnim jutrima, jednostavno brisali našu DUŠU, a time i kolektivno sjećanje na vremena u kojima je ovaj grad i prostor postojao i opstajao.
Oko mene, zbunjenog i ogorčenog, formiraju su neki novi gradski prostori uokvireni betonom, aluminijskim profilima i staklenim fasadama, prostorima for RENT ... nauštrb vanzemana ulica Stare Varoši, Hercegovačke ulice, Knjižare i Kina Kulture, Hotela Crna Gora, a uskoro i Tabačkog mosta ...
Počesto u polutami svog radnog prostora, dok predamnom trepere snimci i fotografije stare Podgorice, znana i neznana lica Podgoričana , pitaju.. ĐE IM JE DUŠA. Ali uzalud..."
Bilo je vremena da se daleko nogama dopre: Autor je sinoć podsjetio na riječi Ratka Đurovića, koji je zapisao: "Pustiti da se to bilježi i odmotava, u parčićima, onako kako se to zadržalo i uokvirilo u prostoru i vremenu u kome je sve uvijek vedro i mlado, samo smo mi već ostarjeli koji se toga sjećaju. Zato se i krećemo na unutrašnja putovanja, da bismo opet bili mladi."
Matović je dodao da se ovim njegovim ostvarenjem svi zajedno krećemo na jedno od njegovih filmskih putovanja da se podsjetimo na jedan grad – kojem smo zaboravili ime – Titograd.
"Film 'To, LUDO SRCE ...' je jedna mladost u Titogradu, koja pripada njemu i od njega je neodvojiva. Kao i vedrina te mladosti. Ona nije odmogla da ON izgradi svoju ličnost, da bude u skladu sa samim sobom, do smrti. Tako biva u Titogradu, punom sunca i mediteranskog duha, gdje ima lakoće u pokretu, u razmišljanju, odijevanju, javljala se šala, poetična, koja oslobađa od čemera, od pritisaka.
I malo je bilo dana bez nekog ludog srca koje bi natjerivalo na vedrinu i smijeh, pa smo tih dana bili zaljubljeni u naš grad, jer to je bio ON, pravi.
Ti dani su nama bili tako dugi. I tako bogati. I u njima je imalo vremena da se mnogo šta desi i da se daleko nogama dopre.
Film ,, To, LUDO SRCE ... ,, je Vaš film, jer smo ga zajedno osmislili, učestvovali i uradili. Bilo je dosta nostalgije ali i srećnih perioda tokom snimanja, a to se desi samo po sebi", kazao je Matović, uz buran aplauz prisutnih.
