Usuđujem se reći da krađe postaju jedna vrsta zaposlenja. Po svoj prilici, to pretežno rade mladi ljudi, koji nijesu htjeli ili mogli da uče, kojima težački posao ne odgovara, kojima dnevnica od 20 eura za pet sati ne odgovara. Snašli se ljudi, malo socijalne pomoći koju dobija familija, uz povremenu krađu - i eto lagodnog života. Bojim se da tu ima i šireg organizaovanja i smišljenog zastrašivanja.
Piše: Žarko DRAGOVIĆ
Radujemo se uspješnim pregovorima sa Evropskom unijom: srećne buduće generacije biće građani Evrope; živjeće u mnogo boljim uslovima. Koristiće benefite velikog evropskog tržišta.
Za početak, na tom putu treba voditi više računa o nekim različitostima, koje bi trebalo da se poštuju, bar u mjeri koliko to sada od nas traži Evropa - da poštujemo različitosti u okviru Crne Gore.
Neograničena sloboda vrijeđanja: Međutim, mi iz Krivičnog zakona isključismo „verbalni delikt“, dobismo neograničenu slobodu govora bez ikakvih granica. Mislim da je to stvorilo velike negativne posljedice, međusobnu netrpeljivost, mržnju, psovačke manire...
Još gore: i djeca prihvataju taj jezik kao normalni vid svakodnevne komunikacije. Ružne riječi čuju se u učionici, na ulici, u kući, i sve to bez ma kakvog ustručavanja. Malo osta od morala stare Crne Gore! A taj moral ne bi smetao Evropi. Naprotiv: takva raznolikost bila bi njeno novo bogastvo. Dugo će se još ponavljati opomena ubi ga „teška riječ“. Kome bi smetale filozofske misli „junak je onaj ko brani sebe od drugoga, a čovjek onaj ko drugog brani od sebe“? Takva filozofija je prihvatljiva od svih civilizovanih naroda.
Valtazar Bogišić nije svoj rad na genijalnom imovinskom pravu gradio na mislima i iskustvima drugih zemalja ,već je saznanja crpio iz života i običaja ljudi iz Crne Gore.
U nastojanju da jačaju prava čovjeka, njegovog dostojanstva i prava na svojinu, svi slojevi društva nijesu jednako prošli. Samo neke ću prokomentarisati. Prestupnici su zaštićeni, zagarantovana primjena prava, odbrane i poštovanja ličnosti i tu - nema zamjerke.
Ali, što se dešava sa čuvarima zakona, što je sa famoznim prekoračenjem ovlašćenja, na čemu sudstvo oštro motri? Recimo ovako: jedan mladi, obrazovani policajac uhvatio je lopova na djelu. Hoće da ga privede, a lopov je osoran snažan, možda ima i neko oružje i odupire se privodenju. Šta da radi policajac; da misli o svojoj mogućoj povredi ili smrti ili o prekoračenju ovlašćenja; hoće li ga udariti sa lijeve ili desne strane?
Tu je uloga policajca delikatna, nikada ne bih ih želio da moj sin radi poslove sa takvim ovlašćenjima.
Lopovluk kao način zarade: Mislim da je i to dovelo do brojnih incidentnih slučajeva u društvu; dovelo je do enormnog povećanja krađa i provale kuća na području čitave Crne Gore. Usuđujem se reći da krađe postaju jedna vrsta zaposlenja. Po svoj prilici, to pretežno rade mladi ljudi, koji nijesu htjeli ili mogli da uče, kojima težački posao ne odgovara, kojima dnevnica od 20 eura za pet sati ne odgovara. Snašli se ljudi, malo socijalne pomoći koju dobija familija, uz povremenu krađu - i eto lagodnog života. Bojim se da tu ima i šireg organizaovanja i smišljenog zastrašivanja. I poruka: selite se Vi starci u gradove, a to ostavite nama. Rekoh to, a neću da vjerujem da je do toga došlo i ako su krađe, pogotovu u prigradskim i seoskim područjima, grube, bezočne i brutalne. Skoro negdje u novinama pročitah da su neka naselja na Starom aerodromu „crnogorski Bruklin“. Teška vijest, ali ne čuh ništa da se nešto po toj najavi preduzelo.
Državna (ne)moć: Vidim u novinama da je priraštaj muških novorodjenčadi u znatno većoj mjeri nego ženskih. Pa se u šali pitam, da li su i ti mladi roditelji zabrinuti za vlastitu sigurnost i sigurnost imovine zbog nedovoljnih ovlašćenja institucija pa žele stvarati porodice „jačice“. Teško je udariti na tri muške glave.
E, mi stari, moramo da se oslanjamo samo na institucije i da ih molimo, da apelujemo, da se preduzmu što prije odgovarajuće mjere. Znamo da se zakoni ne donose brzo, a ovdje hitno treba reagovati. Može se bar organima čuvanja reda obezbijediti neko prevozno sredstvo i potrebna količina benzina da se hitro izađe na teren, da se počinioci drskih krađa privedu pravdi... Da bi službe funkcionisale. Mogli bi organi vlasti u opštinama povremeno posvetiti političku pažnju ovom problemu, jer je ovo i parekselans političko pitanje: ugrožavanje i ataci na imovinu građana nijesu obilježje sređene države i društva. Ljudi sa kojima sam razgovarao su uznemireni, kažu - „nemamo državu“.
Smijemo li ovo dozvoliti?
Ćurilac, 19.12.2013. godine
(Autor je bivši ministar privrede u Vladi Crne Gore)
