Kontradiktorni ljudi

Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

Zahvaljujući dubinskoj psihologiji Sigmunda Frojda i njegovoj drugoj topičkoj teoriji  o nesvjesnom  aspektu  ega, učenju Кarla Gustava Junga, danas možemo pouzdanije  govoriti  o nepoznatoj  dimenziji  identiteta kao o „identitetu  nesvjesnog" ili „identitetu drugog". Svijest i ośećanje istosti postojanja  iskazuje  konstantnost identiteta  koji  postoji  uprkos promjenama kojima smo izloženi. Potreba  za adekvatnijom  i cjelovitom  slikom  identiteta uslovljava da se osim racionalnog uzme u obzir i njegova druga, nedovoljno izražena i priznata, ali latentno prisutna strana.

Očigledno ta latentno prisutna strana nečijeg identiteta postaje neravnina na putu onih koji su, pod uticajem nekadašnjeg i sadašnjeg okruženja, sticajem različitih okolnosti, zamjenili svoj identitet identitetom neke druge društvene grupe. Budući da svako nacionalno preobraćanje podrazumjeva iskorenjivanje iz dotadašnje i prelaženje u novu nacionalnu, kulturnu, socijalnu i duhovnu tradiciju, očekivanja nove zajednice i potreba preobraćenika da ispuni ta očekivanja vezana su za pozitivan ishod njegovog postupka i do kraja doveden proces prelaženja.

Posljedice imperatvinih promjena: Međutim, željene promjene iskazuju se prije kao imperativ nego kao stvarni ishod promjene pojedinca koji formalno prihvata zahtjeve nove kulture ali u duši ostaje ukorjenjen u svojoj dotadašnjoj tradiciji. Da bi pokazao svoju iskrenost, preobraćenik nastoji da nasilnim sredstvima dokaže svoju nacionalnu ubjeđenost. Nasilno potvrđivanje nove pripadnosti naciji  izraženo je agresijom prema svojim dotadašnjim sunarodnicima čije nestajanje (nacionalno) kao nepoželjnih je motivisano stalnim podśećanjem na zajedničku prošlost.

Otuda i potreba da tu prošlost mijenjaju, oblikuju je svojim novim zahtjevima, tražeći mrvice potvrde u nekim marginalnim događajima, izrečenim sintagmama. Tu netrepjeljivost prema dotadašnjim sunarodnicima uvećava veoma izražen narcizam , a patološka mržnja  čini taj sukob konačno nepremostivim. Oni vam se obraćaju sa nebeskih visina, kao žreci svih mogućih istina. Pokušaj bilo kakvog dijaloga se pretvara u njihov monolog pun stereotipa i uvreda, svaka činjenica koja se ne uklapa u stvorenu sliku ruši kulu od karata na kojoj su izgradili svoje novo “ja”. Penjući se ljestvicama bjekstva od sebe samih i preobraženja, peli su se na ljedstvici društvene afirmacije u svom novom identitetu.

No, svakog čovjeka određuje njegov karakter. Karakter, kaže Erih From, određuje mišljenje, ośećanje i postupanje pojedinaca. Skloniji smo da prihvatimo konvencionalno vjerovanje da je mišljenje isključivo intelektualni čin, nezavisan od psihološke strukture ličnosti. To, međutim, nije tačno. Izuzev čisto logičkih elementa koje obuhvaća čin mišljenja, takve su misli uveliko određene strukturom ličnosti osobe koja razmišlja, naročito kad su u pitanju etički, politički, psihološki ili društveni problemi. Svaki pojam i svaka doktrina imaju emocionalnu matricu, a ta matrica je duboko ukorijenjena u karakternoj strukturi pojedinca.

Tako i to - ko smo - u dobroj mjeri određuje karakter naše ličnosti, i nas koji smo, napustivši Crnu Goru, ostali vjerni svojem nacionalnom identitetu kao predlošku na kome smo gradili sve svoje ostale identitete, i onih koji su svoj  identitet utopili u novu zajednicu, braneći sebe nasilnim mijenjanjem identiteta zajednice iz koje su otišli.

Crna Gora i Sahara: Srpska istorija je, u velikoj mjeri, obilježena željom za malo slane vode, pa makar to bila i opština Herceg Novi. Dočim, istorija Crne Gore je obilježena stalnom borbom protiv oskudice, pauperizmom. U svijesti Crnogoraca Srbija je, u potonjih stoljeće ipo, personifikovala obilje hrane. Bogatsvo u zemlji  nasuprot crnogorskom kršu. Željni horizonta koji se poput mora u liniji spaja sa nebom, a nije more, mnogi su napustili svoje zavičaje.

Na čuvenoj Podgoričkoj skupštini  1918-te iznešeno je ekonomsko opravdanje za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji: ".. a pri tome, po samoj prirodi zemljišta, najsiromašniji kraj možda u cijelom svijetu, ona ne bi imala nikakvih uslova za samostalni život, ona bi bila unapred (u originalu) osuđena na smrt..." Barabar: Crna Gora i Sahara.

Koliko su bili u pravu pokazuje  ono crnogorsko mjesto usred ravnice, po imenu Lovćenac, čiji bi stanovnici, vjerovatno,  danas bolje živjeli da su ostali oklen su, no što su svoja brda zamjenili ravnicom. Uostalom, dosta  njihove đece je budućnost potražilo u Crnoj Gori i muči muku sa dobijanjem papira. Bez obzira na to što su se okolnosti umnogome promjenile i dan-danas u svijesti mnogih Crnogoraca - Srbija ostaje Eldorado, mjesto rješenja životnih problema, mjesto bez kojeg Crna Gora ne može opstati. Nije malo onih koji ni danas nijesu uvjereni da će Crna Gora uopšte ekonomski opstati , dok im se življenje u Srbiji čini kao dugoročna garancija. Očigledno da će biti potrebna najmanje još jedna generacija da se ta deluzija zamjeni realnošću.

Naše naravi: U kultnoj pozorišnoj predstavi “Radovan III”, na pitanje što znači kontradiktorno, jedan od likova odgovara -“đubre a dobar čovjek”.

S jedne strane, ljudi sa ambicijama da sebe afirmišu agresivnim  dokazivanjem svoje nacionalne ubjeđenosti, pripadnosti novoj naciji i borbom za potiranjem  nacionalnog identiteta onih koji svedoče o tome, mogu biti etički ispravni građani, a sa druge strane su spremni na svakakve podlosti, koristeći sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva u dokazivanju svoje apokrifne nacionalne pripadnosti.  Onomastički “dokazani” Srbi, potomci raznih Beća (ili Bećka, svejedno), Vukote, Baka, Aligrude, Bula ili bule,… valjda ponukani najnovijim zbližavanjem “dva oka”, pozivom srpskim partijama premijera Đukanovića za učešće u vlasti i, nadasve, pokroviteljstvom vlasti ceremoniji otvaranja Sabornog hrama u Podgorici (znakovito), nanovo su dobili vjetar u leđa u dokazivanju svoje nacionalne ubjeđenosti.

Ćerač i Njegoš: Nije zalud jedan od tih potomaka primjetio da se izjašnjavanje dalje čuje od svakog djela, da se izjašnjavanja štampaju na prvim stranama, a informacije o novim djelima neđe u uglu, ako ima mjesta.

Dodatno je prošla godina bila godina 200-godišnjice rođenja Petra II Petrovića, pa je to bila odlična prilika za novu promociju srpstva i jedinstva. Svaki invent posvijećen velikom pjesniku i crnogorskom vladici počinjao je srpskim predznacima. Ćeranja je bilo mimo svake mjere.  Prononsirani ćerač je zasjenio i samoga Njegoša. Isti onaj što mu je, dok je bio u službi službe svaki izvještaj počinja' sa "reče mi jedan čo'ek". Nije se znalo ko kome treba da zahvali, Njegoš ćeraču ili ćerač Njegošu. Vrlo je vjerovatno da je ćerač ubjeđen da bi Njegoša trebalo  izmisliti da ga nije bilo.

Toliko mu je dobra upotrebna vrijednost. Naravno, ne pjesnička. Jednom prilikom je rekao:”Naše Sveto pismo je Gorski venac. Delo koje ne stari i čije reči ne trule. Znati ga napamet i znati svako slovo, jedini je način da ne izgubimo sebe”. Meni se čini da je neka slova i neke riječi odavno zaboravio. Groteskno zvuče njihove mješavine ekavštine i ijekavštine u parafraziranju Njegoša, njihova izdanja Njegoševih djela odišu najgorim politikanstvom prozelitističkog senzibiliteta.

Upotrebna vrijednost Crne Gore: Još od prije razlaza “dva oka u glavi” postoji nezadovoljstvo među Crnogorcima u Srbiji o nedostatku medijskih informacija iz Crne Gore. Oni kojima nedostaje crnogorska štampa nijesu svjesni da je veći njen dio kongruentan onome što čitaju u Srbiji. S druge strane, prepuna je medijska scena u Srbiji onih čiji su korijeni u Crnoj Gori. A  nije ni istina da se Manjo, Veso, i ostali ne bave Crnom Gorom: uvijek i rado obavjeste javnost  Srbije o svakom zločinu, krađi, gafovima vlasti, kao palijativ za sopstvenu kaljugu. Neće nikada propustiti da se imenuje pravi krivac za sva zla u Crnoj Gori. Uvijek će naći prave sagovornike da objasne ko je naredio prebijanje novinara, ko stoji iza firmi koje ojadiše Crnu Goru, ko kupuje lične karte, poklanja eure, glasa po pet-šest puta...

Njima nikada nije smetalo što u istoriji za treći razred gimnazije Radoš Ljušić piše da su Crnogorci prevrtljiv narod. Znaju po sebi da je to istina pa se ne bune. Prepoznali se.

Prije neki dan na RTS 1, u vrijeme “Oka” (bez drugog),  bješe putopisna emisija o Cucama. O kršu, bezvodnosti, tegobnom životu ono malo žitelja cuckih. Ne śećam se kad se potonji put javni servis Srbije bavio Crnom Gorom u emisijama ovoga tipa. Uglavnom smo gledali putopisne emisije po raznim krajevima Srbije, napuštenim, polunapuštenim ili zanimljivim po nečem drugom. Svaka riječ znači  ono što i njeno  ćutanje, njen skriveni smisao ili, kako se to često kaže, čitanje između redova.  Adekvatnost  kazivanja  nije,  zapravo,  sadržana  u izrečenom  već u njegovom  nagovještenom,  slućenom,   podrazumjevajućem smislu,  u riječima  koje sadrže i svoju tišinu.  Kako ono bješe o danajskim darovima.