Anegdote o viđenju loptastih munja stare su vjekovima.
Kako je njihovo formiranje teško predvidjeti, a traju samo nekoliko sekundi, njihova je priroda do danas uglavnom ostala obavijena tajnom, a istražene su samo slične, vještački stvorene pojave u laboratorijskim uslovima. Stoga su o njima postavljene brojne različite hipoteze, od one da ih stvaraju električno nabijeni meteoriti do jedne prema kojoj je riječ o halucinacijama indukovanim magnetizmom oluja.
Međutim Džijanjong Seng i njegovi saradnici s Nortvestern Normal Univerzitata u Lanžou u Kini 2012. su kamerama snimali i spektrografima pratili grmljavinsko nevrijeme u Kini. Sasvim slučajno zabilježili su i jednu kuglastu munju. Nakon što je obična munja udarila u tlo, s njega se u visinu od 15 metara odbila blještava kugla prečnika pet metara. Nestala je već nakon 1,6 sekundi.
Spektrografska očitavanja pokazala su da su glavni sastojci kuglaste munje bili isti kao i tla: silicijum, gvožđe i kalcijum. Ovi rezultati potvrdili su teoriju koju je 2000. godine postavio Džon Abrahamson sa Univerziteta u Kanterberiju na Novom Zelandu.
Abrahamson je pretpostavio da munja, kada udari u zemlju, stvara intenzivnu toplinu koja isparava silicijumski oksid iz prašine, a nastali udarni talas podiže gas u vazduh. Ako u tlu ima ugljenika, na primjer iz trulog lišća, on će oduzeti kiseonik iz silicijumskog oksida pa će preostati samo para silicijuma. Međutim, Zemljina atmosfera bogata kiseonikom ponovo će reoksidirati vrelu loptu gasa i pokrenuti reakciju koja će nakratko emitovati blještavo svjetlo.
Ovu teoriju svojim su istraživanjima potvrdili naučnici sa Univerziteta u Tel Avivu 2006. koji su u laboratoriju ispalili vještačku munju u sloj silicijum oksida.
Kineska studija prvi je dokaz Abrahamsonove teze na primjeru prirodne munje.
Loptaste munje se definišu kao neobjašnjene atmosferske električne pojave, veličine od zrna graška do nekoliko metara, koje su povezane sa nevremenom sa grmljavinom, ali opstaju duže od običnih munja koje traju tek djelić sekunde.
Istraživanje je predstavljeno u časopisu Physical Review Letters.
(b92.net)
