Braćo Srbi, zađenite svoje svirale koje pište o vašoj ugroženosti. Prvo se potrudite da se „pomirite" - među sobom! A onda pokušajte, konačno, biti i realniji i pravedniji - i kad je u pitanju „status" i položaj svih drugih građana Crne Gore, koji nijesu Srbi, ali i kad su u pitanju dugoročni interesi ove, građanske, države…
Piše: Danilo BURZAN
Svi su izgledi da se u Crnoj Gori stvaraju uslovi za novo političko kontaminiranje jednom, rekao bih, odavno prepričanom, ali, za ne mali dio ovdašnje javnosti, uvijek aktuelnom temom: takozvanom ugroženošću i obespravljenošću pripadnika srpskoga naroda u Crnoj Gori. Ono što se, s tim u vezi, ovom prilikom nudi kao specifičnost, jeste uvjerenje, bolje reći tumačenje, da je inicijator te, najnovije, varijante podstrekavanja (veliko)srpske političko-propagandne kuknjave, niko drugi, do - crnogorski premijer, Milo Đukanović.
To se da zaključiti makar na osnovu medijsko-političkog „tumačenja" premijerovih riječi od strane p(r)ozvanih i (ne)pozvanih političkih lidera Srba u Crnoj Gori.
Nekoliko puta medijski ponovljena ponuda premijera Đukanovića, upućena političkim predstavnicima crnogorskih Srba - da imaju otvoren poziv za participaciju u vršenju vlasti u Crnoj Gori - odmah je naišla na uobičajeno različit odjek i među ovdašnjim Srbima: od bespogovornog odbijanja i totalnog ignorisanja ponude (Nova srpska demokratija), do otvorene podrške i pune spremnosti da se prihvati (Narodna stranka).
Pogrešna čitanja ponude: No, nije suština, niti nevolja (samo) u tome...
I u tako disonantnim „pristupnim" tonovima, naime, može se čuti makar jedna istozvučna „dionica" koja se izvodi u oba gore navedena (sučeljena) srpska politička viđenja te ponude. Umjesto da premijerovu ponudu shvate i tumače kao pokušaj koji cijeloj Crnoj Gori treba da donese politički i ukupni boljitak (naravno i osigura vlast DPS-u!), ta ponuda se koristi za promociju „doprinosa" vraćanju crnogorskoga društva unatrag! Vraćanju na ponudu za „otklanjanje" srpskih nacionalnih nevolja (čitaj: frustracija) putem apsolutnog prihvatanja njihovih zahtjeva. Vraćanja, dakle, na vremešnu i ovještalu (veliko)srpsku ponudu: hajde, braćo Crnogorci, batalite sa vašim „dukljanstvom" i „separatizmom", pa da se pomirimo i budemo svi Srbi, jer - „mi smo jedan narod"! Zbilja, zar misle da je, uopšte, moguće „pomirenje" na tim (programskim) osnovama koje znače negiranje svega crnogorskoga?
No, da pokušam o tome i potanko...
Skoro da nema političkoga predstavnika Srba koji se, ovim povodom, javno oglasio, a da navedenu ponudu premijera, odnosno aktuelne vlasti u Crnoj Gori, nije protumačio, prvenstveno, kao „dokaz" i zvanično priznanje premijera (čitaj: vlasti) da su u ovoj državi Srbi ugroženi!? Jer - kažu i tumače oni - Đukanović je Srbima i ponudio da uđu u Vladu da bi brže i efikasnije rješavali svoje (srpske, nacionalne) probleme, t.j. da bi uklonili „diskriminacione" prepreke koje oni (Srbi) vide kao onemogućavanje da u Crnoj Gori budu „svoji na svome", odnosno da njihova prava ne budu ugrožena, kao što, navodno, jesu... A, bože moj, to da su Srbi ovđe ugroženi, to je - je’l da - opšte mjesto, to znaju i vrapci na granama...
Obaška što to „znaju" i vlasti u Beogradu, pa se svojski trude da (na razne načine) pripomognu crnogorske Srbe da odagnaju sve ono što ih tako opasno ugrožava, zato što nijesu na (ili dio) vlasti u Crnoj Gori. (Uostalom, znatan dio ovdašnjih Srba smatra Srbiju za svoju državu - maticu, dok oni drugi tvrde da im je matica Crna Gora... Iako radije bivaju srpski, nego crnogorski državljani!?)
Korijeni ugroženosti: Da vidimo: u čemu su i kako Srbi u ovoj (građanskoj) državi ugroženi? Kako sami javno saopštavaju, „temeljna" srpska neriješena politička pitanja jesu: srpski jezik, čirilično pismo, Srpska pravoslavna crkva, te nacionalni i državni simboli...
Zahtijevaju, takođe, da se ustavno precizira da su Srbi državotvorni narod, ne propuštajući da, pritom, istaknu i svoj osnovni „interes" da su i Crnogorci, u stvari, Srbi. Kažu: „Crnogorci i Srbi su isti narod", iz čega će proisteći naravno učenje da je Crna Gora - srpska država. A kad bi - ako bi - nacionalni Crnogorci prihvatili njihovu „pomiriteljsku" tvrdnju da su i oni Srbi; e, onda bi bile riješene i sve njihove (crnogorske) nevolje. Kojih, uzgred makar rečeno, upravo u Crnoj Gori, ima daleko više nego onih - po njihovome - „čisto" srpskih...
Dakle, ako bi ta (sada riješena) i još neka pitanja crnogorske vlasti pripodobile nacionalnim interesima i potrebama Srba u Crnoj Gori, oni, zar, više ne bi bili ugroženi? Čak i da je tako - a, što ćemo ako iz zadovoljenja interesa Srba proistekne nezadovoljstvo i ugroženost drugih? Ili ovdašnje Srbe ne interesuju prava, potrebe i interesi ostalih nacionalnih zajednica u ovoj (ponavljam: građanskoj!) državi?
Pojedinačno. O ugroženosti srpskoga jezika se samo čuje kuknjava - u praksi se primjenjuje jednako kao i ranije. Crnogorski jezik, međutim, postoji, uglavnom, samo u zakonu... Ćirilično pismo jeste ravnopravno sa latiničnim i nije moguće dati mu prioritet. Ni po Ustavu, niti po interesu i opredjeljenju građana... Dalje, Srpska pravoslavna crkva ne da nije ugrožena, već naprotiv - u svemu je favorizovana, u odnosu na Crnogorsku, koja je u ponižavajućem statusu... Najzad - zar uvesti zastavu druge države kao našu drugu državnu, odnosno „narodnu" zastavu? Uz obrazloženje da je to interes Srba. A što ako to nije interes ostalih građana Crne Gore?
Još detalja o ugroženosti... Iako ni jedna politička stranka srpske provenijencije ne dopušta tretman (status) ovdašnjih Srba kao pripadnika manjinskoga naroda, neki vješti Srbi su se, ipak - uz pomoć ove vlasti, dakako - konstituisali kao (lažna) nacionalna manjina (?!), te se dokopali odgovarajućega Fonda, iz kojega (istinskim manjinama) „otimaju" ogroman dio finansijskoga (budžetskoga) kolača. Uzimaju više nego što sve crnogorske (državne i nevladine) institucije kulture zajedno dobijaju iz toga istoga budžeta! Zajedno sa CANU... za koju je teško reći da li je, de facto, srpska ili crnogorska...
Zatim... U Crnoj Gori već duže djeluju ispostave SANU i Matice srpske, koje su izuzetno aktivne, naravno - u smislu ostvarivanja potreba i interesa ovdašnjih Srba. Iz medija saznajemo ovih dana da će, recimo, samo tokom februara, ovđe biti priređeno desetinu raznovrsnih „srpskih" programa. Izvjesno da im za to stiže novac iz Beograda... Da ne govorimo o parohijskim domovima SPC u Crnoj Gori, kao organizatorima raznih predavanja i propagandnih, uglavnom, anticrnogorskih smicalica...
Sve gore rečeno samo je u funkciji ilustracije „ugroženosti" crnogorskih Srba, a ne moja kuknjava zato što su oni tako „snalažljivi" kad su u pitanju sopstveni ciljevi i politički interesi.
Problemi Crnogoraca u Crnoj Gori: Neću, ovom prilikom, posebno ukazivati na aktuelni status nacionalnih Crnogoraca u „njihovoj" državi, Crnoj Gori.
Samo da, tim povodom, kažem da ne shvatam sarkastičnom, već vrlo ozbiljnom, nedavnu izjavu slikara Rajka Todorovića Todora da bi bilo logičnije da je Đukanović pozvao Crnogorce da uđu u Vladu... Koja, izgleda, smatra da je Crnogorcima dovoljno to što su dobili ljušturu obnovljene države, a u njoj su i oni i njihovi nacionalni interesi sasvim zabataljeni, ili ugroženi...
Da je to tako, doduše, znaju dobro i braća Srbi, pa bi bilo korisno da - kad opet krenu da se žale na svoju ugroženost - to javno i konkretno uporede sa onim u čemu su, navodno, od ove vlasti, Crnogorci „favorizovani", u odnosu na Srbe...
Zato, braćo Srbi, zađenite svoje svirale koje pište o vašoj ugroženosti. Prvo se potrudite da se „pomirite" među sobom! A onda pokušajte, konačno, biti i realniji i pravedniji - i kad je u pitanju „status" i položaj svih drugih građana Crne Gore, koji nijesu Srbi, ali i kad su u pitanju dugoročni interesi ove, građanske, države! To je prava tema, a ne navodna vaša diskriminacija, ugroženost i stradanja...
