Hamza kaže da je ova tema nepopularna jer oni koji su doživjeli ovu vrstu susreta nerado pričaju a pogotovo pišu o tome zbog nevjerice na koju nailaze pa čak i sumnjičavih, podrugljivih, skrivenih ili neskrivenih sumnji u njihovu istinitost i sumnji u mentalno zdravlje autora ovih priča.
- O NLO-ima postoje izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca. Da li NLO postoje ili ne bilo je i ostalo spekulativno i pitanje ličnih uvjerenja, shvatanja ili iskustava. Ja lično sam uvjeren da oni nijesu nikakva optička pojava, fikcija, halucinacija i slično. A evo i odakle moje takvo uvjerenje – počinje Hamzić svoju ispovjesti za Tangosix.
Trenutno postizao brzinu od 6000 km/h: U proljeće 1972. desio mu se prvi susret sa NLO-om.
- Po lijepom vremenu u ranim popodnevnim časovima, u prednjoj kabini aviona NL-12 (MIG-21, dvosjed) poletio sam na rutinsko izviđanje vremena. U zadnjoj kabini sjedio je zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Dušan Stipić. Odmah poslije poletanja u pravcu 32 sa piste br. 1 aerodroma Bihać, po prelasku sa kanala aerodromske kontrole letenja (AKL) na kanal Oblasne kontrole letenja (ObKL) kontrolor ObKL Janda, kojeg sam već dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema svome poslu, nas upita da li imamo goriva i nekoliko minuta da nešto provjerimo. Odgovorio sam potvrdno jer je vrijeme bilo povoljno za planirane zadatke po planu – o prvom susretu sa NLO Hamzić.
Kontrolor Janda im je zatim zadao kurs prema sjeverozapadu i visinu od 10.000 metara.
- Na oko 6000 metara oblačnost je ostala ispod nas i kada smo postizali zadatu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo udesno od pravca našeg leta, na velikoj visini ugledao sam vrlo blještavo osvjetljen predmet poput velike zvijezde srebrenastog sjaja. Interfonom sam to saopštio Stipiću. On mi je potvrdio da i on vidi isti svijetli objekat. Javio sam to kontroloru ObKL pitajući ga za visinu na kojoj se nalazi taj objekat. On je odgovorio da nema podatak o visini i upitao da li možemo produžiti penjanje – govori Hamzić.
On i njegov kopilot produžili su ka objektu i jasno ga vidjeli.
- Blještavi objekat kao da je lebdio, stajao u mjestu ali još uvjek visoko, mnogo više od nas. Avion je, na punom forsažu, u blagom uglu penjanja već bio prešao u nadzvučni let brzinom oko 1,1 Mah i popeo na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina. Skrenuo sam udesno za oko dvadesetak stepeni i usmjerio nos aviona pravo ka objektu koji mi je sada bio u vrhu i na sredini prednjeg vjetrobranskog stakla kabine. Djelovao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov obli oblik ali mu udaljenost i visinu nijesam mogao ni približno odrediti jer nijesam imao nikakvog orjentira, repera, koji bi mi pomogao u određivanju dimenzija na vedrom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao razrješiti dilemu a i Janda se ućutao očigledno zato što nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći – opisuje Hamzić.
Zatim su prešli visinu od 13.000 metara približili se objektu koji je bio još uvijek znatno iznad njih, na 22 ili 24.000 metara.
- Što smo mu prilazil bliže bio je sve veći. Pokušavao sam da utvrditm da li je okruglogog ili diskolikog oblika. U momentu je taj objekat krenuo u suprotnom pravcu, ka zapadu, smanjivao se, intenzitet blještavila se smanjivao, ugasio i u sekundi nestao iz vidokruga. Ono što me impresioniralo je što je brzinu od oko 6000 km/h postizao trenutno. Iz mjesta kako bi to rekli u žargonu. Ne, on nije ubrzavao. Taj objekat je krenuo i nestao tom brzinom! Stipe koji je iz zadnje kabine virio između zaglavnika mog katapultnog sjedišta i rama kabine je to isto vidio i u kasnijem razgovoru, dok smo sređivali utiske, to mi potvrdio – rekao je Hamzić. O tom iskustvu zvanično ih niko nije pitao.
Drugi susret desio se nekoliko mjeseci kasnije.
- Bio je lijep letnji dan bez i jednog jedinog oblačića na nebu. Sjedio sam na jednoj klupi i odjednom, vidio potpuno isto što sam vidio iznad rejona Delnica nekoliko mjeseci ranije iz kabine MIG-a. Nepoznati objekat ubrzavši trenutno, bešumno, opet u pravcu zapada, Plitvičkih jezera, u sekundi je nestao iz vidokruga! Nas nekoliko koji smo tog momenta gledali u taj objekat se samo zgledasmo. Nismo čak ni komentarisali. Nismo imali šta i o čemu da komentarišemo. Oni koji taj “start” nijesu vidjeli, konstatovali su da ih zezamo, da se balon, normalno popeo visoko i iščezao iz vidokruga – opisuje bivši pilot JNA.
Noćni susret: Treći Hamzićev susret sa NLO bio je noćni i to krajem 1973.
- Letio sam moj drugi trenažni noćni let po maršruti na visini oko 5000 metara. Iz kontrrole leta sam dobio uputstva da u redu 12, snizim u tom kursu na 2.500 metara – potvrdio sam da sam razumio poruku i malo smanjivši snagu motora počeo sam snižavanje na naređenu visinu. Nad sjevernom periferijom Karlovca postigao sam zadatu visinu kada mi kontrola leta naredila zaokret ka jugu u kurs oko 200 prema Dugoj Resi. Upravo po preletu tog mjesta leteći između oblaka, ugledao sam ispred sebe na daljini od nekoliko kilometara, na mojoj visini, niz svjetala kojima sam se brzo približavao”.
“Vidim svijetla. Kao kod putničkog aviona” javio sam.
“Nema tu ni jednog civila – čuo sam odgovor kontrolora koji je sigurno znao što radi, što se događa u vazdušnom prostoru jer tada je Oblasna kontrola letenja u Zagrebu, među prvima na jugu Evrope već imala najmoderniji švedski radarski sistem AS-70 (vojna), tj. “Julija” (civilna oznaka), u sprezi, koja je obezbjeđivala potpun nadzor nad vazdušnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.
- Ne skidajući pogled sa svetlećeg objekta pokušavao sam utvrditi o čemu se radi. Približavajući se objektu ostavih ga namjerno malo sa lijeve strane moje putanje leta da bih ga što bolje osmotrio. Bio sam sve uvjereniji da taj objekat nema nikakvu brzinu jer ne mjenja svoj položaj, ne udaljava se, ne približava se velikom brzinom, ne mjenja se rakurs, izuzev što mu se ja približavam – govori Hamzić.
Približavao se svijetlima koja je, kako kaže, vidio jasno.
- U liniji su, imam utisak u malo povijenoj liniji, ali jarka, prejaka za civilni avion čak i da su svi putnici držali podignute roletnice na prozorima. Imam utisak da svijetla lagano, sporo, mjenjaju nijansu, boju između svijetlo zelene, žute i blago ljubičaste. Osu aviona vodim desno od svijetala objekta čiju dimenziju i udaljenost ni prbližno ne mogu da odredim. Tek kada mi je glava bila okrenuta pod 90 stepeni ulijevo znao sam da prolazim pored tih svijetala ali pojma nisam imao kako daleko od njega 100, 200 ili 300 metra. Nisam imao predstavu kojih dimenzija je taj objekat, koliko duga je ta linija čudnih svijetala. Niti sam kome pričao a niti me ko pitao šta sam vidio i doživio u tom letu. Nisam ni telefonom pozvao kontrolora leta da ga ne ometam, jer on je još radio svoj posao a ja sam, bar za to veče, svoj završio – objašnjava svoje iskustvo Hamza.
Biografija: Suad Hamzić rođen je 16.07.1945. godine u Sarajevu, završio je čuvenu gimnaziju u Mostaru a zatim je u jesen 1963. primljen u Vazduhoplovnu vojnu akademiju.
Prvo postavljenje nakon akademije bilo mu je u 352. iae. Letio je Tanderdžete, Sejbrove i sve verzije aviona MiG-21 koje je JNA imala u naoružanju. Završio je Komandno štabnu akadademiju RV i PVO i 1977. godine poslat je u Veliku Britaniju gdje je godinu dana kasnije završio RAF Staff College.
U septembru 1980. godine upućen je u Sjedinjene Američke Države radi evaluacije aviona F-5, tačnije verzije F-5F i F-5E, kao i prototipa izviđačke verzije – RF-5E. Od septembra 1986. do do septembra 1990. godine vršio je dužnost vojnog izaslanika oružanih snaga SFRJ u Turskoj. U penziju je sa činom pukovnika otišao 1993. godine.
Izvor: Tangosix, Blic
