Piše: Predrag Malbaša
Niz primjera iz novije istorije pokazuje da se pripadnost jednom kulturnom miljeu, identitet, kulturne i duhovne vrijednosti ne mogu uništiti grantiranjem, miniranjem, paljenjem ili skrnavljenjem, odnosno bilo kojom vrstom destrukcije kulturnih dobara. Na žalost mnogo bolji rezultati se ostvaruju njihovom dobro organizovanom obnovom i rekonstrukcijom.
Dubrovnik
Dubrovnik je na Listu svjetske kulturne baštine upisan 1979. a na listu legitimnih vojnih ciljeva JNA, stavljen je u jesen 1991. godine. Zastrašivanje stanovništva, osvetničko granatiranje, samovolja i urbicid su samo neki od mogućih razloga zbog kojih je artiljerija JNA na Dubrovnik ispalila oko hiljadu granata. U elaboratu koji su u saradnji za Uneskom, uradili hrvatski stručnjaci utvrđeno je da su od 824 objekta u Starom gradu pogođena 563. Od granatiranja je nepovratno stradao krst na Srđu, oštećena Onofrijeva česma, franjevački i dominikanski manastir i crkva sv. Vlaha. Nakon prestanka vojnog dejstva, Hrvatska je savršeno obnovila svoje kulturne vrijednosti a Crna Gora je na u ulazu u Stari grad dobila spomen ploču koju svaki dan vidi na stotine posjetilaca. Odgovornost za razaranje i rušenje Dubrovnika, od strane Haškog suda pripisana je vojnom vrhu, odnosno admiralu Miodragu Jokiću i generalu Pavlu Strugaru.
Mostar
Ukoliko u Mostaru započnete razgovor o zaštiti kulturnih dobara, budite uvjereni da će se tom prilikom pomenuti ime Mate Bobana, predsjednika samoproglašene Herceg-Bosne. Svoje mjesto u istoriji Starog mosta u Mostaru, Boban je zaslužio svojim odgvorom na pitanje koje mu je novembra 1993. godine uputio predsjednik Hrvaske dr Franjo Tuđman. Naime na Tuđmanovo pitanje: Ko je srušio most? Boban odgovara: Bile su strašne kiše! Nisu naravno Stari most srušile mostarske kiše, niti se ovdje radilo o nekontrolisanom incidentu, već o svjesnom ubijanju jednog grada i njegovih simbola. Na namjerno zatiranje kulturnog identiteta, odgovorilo se potpunom rekonstrukcijom Starog mosta koji je konačno obnovljen 2004. godine a zatim upisan na Listu svjetske kulturne baštine. Sva odgovornost za grnatiranje i rušenje Starog mosta pripisano je jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane, čijem se zapovjedniku generalu Slobodanu Praljku zbog ovog djela sudilo u Haškom sudu.
Foča
Aladža džamija u Foči predstavljala je jedno od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja islamske kulture na Balkanu. Zbog vanredno lijepe i izvorno sačuvane unutrašnje dekoracije iz 16. vijeka, nosila je i naziv Šarena džamija. Srušena je u proljeće 1992. godine, upravo u vrijeme kada je general Ratko Mladić, postavljen na dužnost komandanta Vrhovnog štaba vojske Republike Srpske. Rušenje Šarene džamije sprovedeno je planski i na način koji je skoro imao karakter zastrašujućeg ritula. Prvo je na minaretu postavljena srpska zastava, a nakon toga je miniranjem uslijedilo razaranje sakralnog oblika i njegovo pretvaranje u gomilu kamena. Svi ulomci džamije odnešeni su van grada, sa očiglednim ciljem uništenja pamćenja. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2004. godine donijela odluku o proglašenju mjesta i ostataka graditeljske cjeline Aladža džamije nacionalnim spomenikom, a ove godine je odobrena i njena obnova. U javnosti se sada zagovara ideja upisa lokaliteta i ostataka Šarene džamije na Uneskovu listu kulturnih dobara.
Prizren
Crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, jedina je sačuvana episkopska gradska crkva srednjovekovne Srbije sagrađena početkom 13. vijeka. Pored izuzetnih arhitektonskih vrijednosti, poseban kvalitet ove crkve leži u njenom zidnom slikarstvu obilježenom univerzalnim hrišćanskim motivima i portretima srpskih svetaca i vladara. Ni ugled njemačkog generala Holgera Kamerhofa, ni prisutvo međunarodnih snaga KFOR-a, nije sredinom marta 2004. godine moglo spriječiti grupu vandala da teško oštete i zapale crkvu Bogorodice Ljeviške u Prizrenu. Tom prilikom oskrnavljen je oltarski prostor, a vatra zapaljena u unutrašnosti crkve značajno je oštetila fresko slikarstvo. Uništenje kulturnog dobara i iskazivanje netrpeljivosti prema različitostima veoma brzo je prepoznato od strane međunarodne zajednice. Crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, odmah je sanirana a zatim 2006. godine upisana na Listu svjetske kulturne baštine. I ne samo to, Bundestag je raspravljao o ponašanju svojih vojnika u vezi sa spaljivanjem Bogorodice Ljeviške, a Međunarodni sud u Prizrenu sudio je izvršiocima ovog zločina.
Bar
Iznošenje Vladimirovog krsta na Rumiju vjekovima je predstavljalo ukorijenjeno nasljeđe u živoj tradiciji i imalo značajnu društvenu ulogu u očuvanju međunacionalnog sklada. Ova procesija prenošena s generacije na generaciju, godinama je izazivala zajednički osjećaj crnogorskog identiteta sve do 2005. godine i postavljanja metalne crkve. Teza o postojanju starog crkvišta na Rumiji, nije nikada počivala na relevantim materijalnim ostacima i dokumentima pa je njena "helikopterska rekonstrukcija" od strane Mitropolita Amfilohija i načelnika Generalštaba vojske SCG generala Dragana Paskaša, proizvela brojne reakcije u crnogorskoj javnosti. Dok su predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve 2010. godine uputili Unesku zahtjev da zaštiti vrh Rumije kao remek djelo nematerijalne baštine čovječanstva, Mitropolt Amfilohije prije nekoliko godina je predložio da se metalna crkva na Rumiji upiše u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda.
