Oskar se vratio u Ameriku. Američkim temama, premda su one najčešće globalne.
Mi odavde, po društvenim mrežama, bili smo mnogo ljuti. A ja sam shvatila da članovi Akademije imaju razloge zašto i kako Oskare dijele. Iako smo na nas same zbog Oskara ljuti, ostasmo i izvan logike, koja je jasna.
Razlog zašto je „Dvanaest godina ropstva“ dobio Oskara za najbolji film, ne leži u činjenici da je prvi Afroamerikanac predsjednik SAD-a. Stiv Mekvin, britanski redielj afričkog porijekla, jasnog autorskog rukopisa, režirao je oskarovski film u kojem nije odustao od sebe. U filmu slika američki jug, i ne pravi ga po receptu bliskom onom koji dobija Oskara. Mi smo ljuti - čujem, čitam - jer u filmu nema dobrih bijelaca. To, prvo, nije tačno. Bili „dobri“ ili „loši“, bijelci kojima se veliki dio filma bavi su oni koji su odgojeni na način u kojem crnci nijesu ljudi, već su imovina. Vlasništvo, robovi. I danas imamo trgovinu robljem, najčešće ženama, iz Istočne Evrope, kojima se oduzamaju pasoši, kada se zatvaraju u podrume i prisiljavaju da rade kao prostitutke. Ili robovlasnički tretman djece koja u nekim podrumimima, koji za korporativne kompanije izrađuju patike poznatih brendova. Nekada mi se čini da nas više boli nepavda prema životinji, nego prema čovjeku.
Mučan i potresan film u kojem srećan kraj - makar za onog koji nije odustao od samopoštovanja - ne daje recept kako da se odnosimo prema nama samima, pruža objektivnu sliku kako smo kao ljudi gadni i zli i pomireni sa statusnim pozicijama. A to je beskrajno surovo. I emotivno, samo u refleksnoj emociji koja nam probudi gnjev. Nikada među „bijelcima“, čak i ovdašnjim bijelcima, ne čuh više ljutnje i empatije prema sopstvenoj boji na oskarovski film. I da završim - iako se Elen Dedženeris šalila na američki način - „Većina nas smo mi pomalo rasisti, nacionalisti, šovinisti... A neki i nijesu“.
Oskar za režiju... I opet salve ljutnje na društvenim mrežama. A ko zna šta je režija, a to jeste neuhvatljivo i nevidljivo - za razliku od glume, kostima, scenografije - onima koji su publika, „Gravitacija“ jeste najbolje režiran film. Samo pozicioniranje i odvajanje bitnog od nebitnog, što jeste osnova režije, uvodi nas u sferu u kojoj ni svemir nije dovoljan da se prevaziđu patnje zemaljske. Ako imamo priču o samohranoj majki kojoj je zbog prezauzetosti poslom stradala kćerka - banalno tumačenje - ona ne može da bude astronaut. Ima da sjedi u kući, pije i pati... Nema veze što ovaj film pokazuje da i 3D tehnologija potvrđuje - kao i svi tehnološki noviteti - razlog u pronađenoj temi i ideji, koja jeste obična i ljudska priča u svemiru. Privatan naučno-fantastčini film, rediteljski koncept. „Nije moja šolja čaja“, ali je dobar. Reditelj Alfonso Kuaron je, opet, prvi iz Latinske Amerike koji je dobio Oskara za režiju u glavnoj kategoriji.
E, jedino oko čega smo svi saglasni je Kejt Blančet u neobično mračnom filmu Vudi Alena, u kojem je ova briljatna glumica minucioznim sredstvima pokazala sav jad i bijedu i opšte poznatu bezgraničnu stilsku prepoznatljvost supruge. Ovaj film je, možda, najbezizlaniji u njenoj fenomenalnoj interpreatciji, a bez nje bi bio prosječan i pokazovap bi svu ispraznost zanimanja - supruga. Metju Mekkonahi i Džered Leto u filmu „Poslovni klub Dalas“ je sa „naopake“ strane priča o korupciji faramceutske industrije, a opet priča o ljudima kao o pokusnim kunićima. Nije u centru pažnje to što je jedan transrodni, a drugi mačo mužjak i što obojica imaju AIDS. Nevjerovatna je temeljna „odbrana lika“, bazirana i na fizičkoj transfomaciji koju, kako kritičari pišu, Akademija voli. Tačno. Ali njihov glumački napor, vještina, talenat, jednako je riješen u najsitnijim detaljima, kao i onaj Kejt Blančet kao „Blue Jasmine“ - što bi se kod nas brzinski i zlobno reklo: „bolesna u glavu“.
Najveći gubitnici su Martin Skorseze i Leo di Kaprio. Iako bi, sa objektivne strane, najveći gubitnici mogli da budu i oni iz ekipe „Američke prevare“, ovdje smo voljeli „Vuka sa Vol Strita“. Ali, ako neki film ima tezu, a u besomučnom ponavljanju da bi istakao tezu gubi emociju, onda su mi jasni i razlozi zbog kojih ovaj win - win par ostaje bez Oskara. Lično, više volim Skorsezea u nekim drugim filmovima, a Leo je meni bio uskraćen i nepravedno izbjegnut u filmu Sema Mendesa „Revolutionary Road“.
I druga strana ispraznog života, koju su obožavali mlađi po društvenim mrežama – „Velika ljepota“ su lijepi omaži Feliniju i zanimljivi onima koji nijesu pogledali opuse i uticaje ovog reditelja na svjetsku i italijansku kinemaografiju. Meni su bliži belgijski „Krah slomljenog kruga“ i danski „Lov“ Majkla Vinterberga.
Ako bi izvodili zaključak koje smo filmove, makar po društvenim mrežama, najviše voljeli, to su oni o bogatima koji prevare bogate, o bogatima koji kritikuju bogate. Dakle, „Velika ljepota sa Vol Strita“ ili ta „Velika prevara“. Prevareni smo da živimo veliku priču u bogatstvu, ali volimo da je gledamo... A sve ono što je se odnosi na ono što nas dotiče, smještamo u okvir: „Ma, jasno nam je što su Oskare tako podjelili“. U stvari, iako prvi put u širokim krugovima takmičenja, od Oskara smo daleko onoliko koliko i najširi dijapazon tema kojima se ovi filmovi bave.
Foto: empireonline.com, theguardian.com, usatoday.com, iltempo.it
