Ovo je Portalu Analitika potvrdio i vlasnik jedne od tih firmi, Haris Alivodić.
Pored Alivodićevog gradskoh prevoza, podgoričkim i ulicama prigradskih naselja “idu” i autobusi “Pejović” i “Bulatović”.
Sudeći po izjavama sagovornika, putnici su sasvim zadovoljni radom gradskih autobusa, poštovanjem reda vožnje, kao i cijenom prevoza. Neki od njih kao jedinu manu navode to što autobusa nema više, odnosno što ne saobraćaju češće.
Tačni kao švajcarski sat: - Dok je bio državni gradski prevoz, stalno su kasnili. Sin i ćerka su mi iz Tuzi išli u gradske škole, pa sam morala da ih srijetam, plaćam taksi… Sada je situacija drugačija, ja koristim gradski prevoz svakog radnog dana i vrlo sam zadovoljna. Tačni su u minut – kaže stalna putnica na liniji 41/42, Đina Vujošević.
Da su autobusi tačni i da poštuju red vožnje, slaže se i putnik “dvadesetdvojke”, koji ovu liniju koristi svakoga dana.
-Imam mjesečnu kartu, što je prava stvar, da se voziš po čitav dan, da ne izlaziš iz autobusa. I ko putuje rjeđe, pa mu se ne isplati mjesečna, bolje mu je dati 50 centi, nego da ga taksi “oklapi” bar 5 eura, kaže kroz osmijeh Đorđije Krstajić, koji svakoga dana ide od stanice kod Autobuske do KAP-a.
Gradski autobusi saobraćaju od šest ujutro do 22,30, svakoga dana. Mjesečna karta za učenike i studente je 18 eura, a 22 eura za radnike.
Sa svog mjesta, odmah iza vozača, Krstajić hvali autobuski gradski prevoz u Podgorici:
-Tačni su kao švajcarski sat.
-Trudimo se da budemo tačni, jer je to jedini način da sačuvamo svoj posao, kaže za Portal Analitika vozač Alivodićevog prevoza, Čedo Labović.
Gradskim autobusima se najviše voze đaci, studenti i zaposleni, ali ima i drugih – starijih osoba, sređenih dama, trudnica, majki sa djecom...
Gužve je najviše, naravno, u “udarnim” terminima, kada đaci idu u školu, radnici na posao, ili kada se vraćaju.
- Ovaj vid prevoza je najjeftiniji za studente. Odgovaraju mi dvije linije, tako da imam prevoz svakih 15 minuta. Zadovoljna sam, jako. Iako je nekad velika gužva, može se trpjeti, kaže za Portal Analitika studentkinja druge godine ETF-a, Ranka Krgović.
Za razliku od ovih gradskih linija, koje dolaze na svakih pola sata, postoje i neke prigradske, koje saobraćaju rjeđe.
- Autobus broj 27, koji ide do Gostilja u Zeti, dnevno ima samo pet prolazaka. Jeste da je to u onim “udarnim”terminima, ali se nekad dešava da zakasnim, pa onda čekam slijedeći. Valjalo bi dodati koju liniju na toj releciji, kaže osamnaestogodišnja učenica Svetlana Otašević. Ona, ipak, hvali tačnost autobusa.
- To mi, kada ja kasnim, i ne odgovara mnogo, jer znam da će mi autobus pobjeći, a naredni ne nailazi tako skoro.
Vozači autobusa ne smiju stati putnicima nigdje, osim na zvaničnim stajalištima.
-Dešava se da nam neki putnik maše, traži da stanemo. Greota je, ljudi smo, ali moramo da ga prođemo. Kazna za takvo zaustavljanje nam je 20 eura, a dnevnica je 10 eura, objašnjava vozač autobusa na liniji 54b, Danilo Bojović.
Cijena karte u lokalu je ista za sve prevoznike i iznosi 50 centi. Što se tiče prigradskih linija, cijena varira. U autobusu broj 22, zavisno od krajnje destinacije, karte koštaju 50 centi, 80 centi, jedan euro i 1.20 za najudaljenije Mataguže.
Kakvi su kući, takvi su i u autobusu: -Poneko uzme kartu od 50 centi, a onda se vozi do posljednje stanice. Mi ne možemo izigravati policajce i svađati se. Možda nema para, možda je bezobrazan ali, što se tu može, kaže vozač “dvadesetdvojke” koji nam nije kazao svoje ime.
-Putnika ima raznih. Uglavnom su kulturni, ali ima i napornih, koji uđu i ne umiju reći “zdravo”. Kakvi su kod kuće, takvi su svuđe. Suvišno je komentarisati, objašnjava Labović.
Da sve zavisi od vaspitanja, slaže se i vozač “šestice”, Ramiz Orahovac, koji kaže da je rijetka sitacija da mlađi ustanu starijima.
-Zanimljiva je situacija kada ovi mlađi sjednu i vide da ulazi neko stariji, počnu da kuckaju poruke, da traže nešto po torbi, vežu vezice, a čim neko drugi ustane, ili ta osoba nađe mjesto, usprave se, navodi Orahovac.
Ima po autobusima išaranih stakala, slomljenih stolica. No, vozači navode da je pravljenja štete i lomljenja autobuskog inventara ranije bilo mnogo više. Mnogi su svoju nekulturu iskalili zato na autobuskom stajalištima, klupama i staklima. Ono što je ostalo “zdravo” ukrašeno je raznim imenima, stihovima, ali i brojevima telefona i nepristojnim ponudama i natpisima.
Izgleda, da zaključimo na kraju, da su putnici zadovoljni uslugama autobuskih prevoznika. Zato bi, bez sumnje, trebalo da pokažu više obzira prema inventaru na stajalištima, koja su tu radi njih, prema autobuskom inventaru, ali i sami putnici, jedni prema drugima.
B. JOKSIMOVIĆ
