Brojna publika, a prije svega oni koji dobro poznaju opus nagrađivanog mladog autora, ispunila je prostor Gradske knjižare do posljednjeg mjesta. Bili su tu, pored ostalih, crnogorski majstor kratke priče Sreten Asanović, reditelji Branko Baletić, Željko Sošić i Slobodan Milatović, te mladi pisci čiji su romani predstavljeni na Salonu - Stefan Bošković i Nikola Nikolić. Uz uvod u veče, Krsmanović je dala ličnu impresiju Spahićevog načina pripovijedanja.
- Fascinirale su me i zavele ove priče. Ali, svako će ih doživjeti na drugačiji način, jer je čitanje uvijek intimna stvar.
Govoreći iz ugla čitaoca, ona je opisala kako je svaka od storija „konstruisana da nas u priču uvede jednostavnim događajem iz svakodnevnog života, koji se kreće neočekivano, i polako nas dovodi do kraja, kojeg – nema“.
- Takav kraj navodi čitaoca da dalje promišlja i tako nastavi život priče onako kako smatra da treba da se završi.
Spahić kaže da samo pisanje predstavlja „uživanje u igri koja se tom prilikom dešava“, kao što je to slučaj sa njim.
- U samoj prirodi teksta je da ona bude ekplikacija vremena koje proživimo, eksplikacija života. Ali, jezik je varljivi instrument. Sedam milijardi ljudi svira isti instrument koji i vi, i među njima treba naći nešto da se istaknete. To ne može biti nešto originalno, jer pišemo iz onoga što smo već pročitali... Ništa mi nije draže nego kada kažu da mi djelo liči na djelo nekog autora koji je prepoznat kao majstor tog zanata.
Na pitanje kada je počeo da piše, Spahić jednostavno odgovara: „onda kada je neko počeo da me čita“, a zatim dodaje:
- Nemoguće je precizno govoriti o književnosti; to je samo teoretski pokušaj. Tek čitaoc daje krajnji smisao onome što je napisano. Dakle, „mrtvo slovo na papiru“ dobija smisao tek kroz čitanje. I nikada nisam dopustio sebi da polemišem o onome što sam napisao.
Zato je, na neki način, neizostavno u ovom mladom autoru spojiti dva talenta, dvije ličnosti - pisca i čitaoca.- Vrlo brzo, čim sa počeo da sa bavim „zanatom“ pisanja, shvatio sam da sam talentovani čitalac. Ne znam da li sam i talentovani pisac. A u čitanju, kao i u pisanju, 99 odsto čini talenat, a jedan odsto rad - ne obratno, kako su nas dugo učili.
Spahić navodi nekoliko detalja koji nam daju priliku da zavirimo u intimu i procesa pisanja i procesa čitanja jednog autora:
- Nešto što je imaginarno može nas uzbuditi čak više nego doživljeno, kao što je proces stvaranja imaginarnih likova i komosa, koji neko bez iskustva u pisanju ne može da doživi kao autor koji stvara knjige.
No, o intimi se ne može mnogo govoriti kada su u pitanju njegovi likovi, iako su odnosi među njima oni najdublji: majka – sin, otac – dijete, muž – žena. Pisac knjige „Puna glava radosti“ podsjeća da su upravo ti, socijalni odnosi ono što nas suštinski definiše, „bilo da su to ljudi za koje drugi misle da su nam bitni ili su nam stvarno bitni“.
- U mom tekstu su ti ljudi suštinski „ljudi od papira“ i oni su fikcija, imaginacija. Kroz moje iskustvo čitaoca mogu reći da ne postoji veliki broj ljudi koji su žrtve identifikacije sa prvim licem u tekstu. To prvo lice je samo zabava za pisca. Sve je fiktivno, i to je važno koliko i svakodnevni život.
S druge strane, Spahićeve „nedovršene“ priče, tačnije njihov otvoreni završetak su (prikriveno) izražavanje nade da „ne postoji definitivni kraj“.On smatra da kod pisca ne postoji „stvaralačka blokada“, već da je to samo pauza koja je dio stvaralačkog procesa.
- Sve pauze postaju nebitne nakon niza decenija. Tada ili sve postaje prah ili ćete završiti u lektiri.
U okviru večeri, publika je imala rijetku priliku da čuje malo više o Spahićevim planovima.
- Film je realnost, saradnja koju pisac mora da iskusi. „Puna kuća radosti“ je budući filmski projekat Branislava Milatovića u kome sam i ja malo autor. To je fantastična saradnja između dvije umjetnosti koju je u našoj sredini teško naći. Novi roman izaći će na jesen. To je obimniji tekst u koji sam uložio tri godine i pola svog mozga – najavio je on.
Promociju novog naslova Spahić je zatvorio citatom koji cijelo veče čini – „nedovršenim“, poput njegovih priča: „Čovjek može kvalitetno lagati samo o sebi... Želim biti neko drugi, a ne ovo što sam sada“.
K.J.
Foto: I.Božović
