Ako ste mislili da iz Podgorice autobusom odete na izlet u Rijeku Crnojevića, to „živopisno mjesto u kome su se kao rijetko gdje čudesno spojili istorija i priroda“, nemojte se truditi. Autobusa do Rijeke jednostavno nema, a ista je priča i za one koji bi da iz prijestonice Cetinje odu do nekada najvećeg pazara u Crnoj Gori, do mjesta koje je, tu na Obodu, imalo prvu štampariju u ovom dijelu Balkana.
Istorija se čudno poigrala sa ovim mjestom iz kojeg je kralj Nikola, iz porta u Lipoviku, odlazio na svoja putovanja. Da je neko stanovnicima Rijeke Crnojevića, koji su zlatnih godina „Ribarstva“ zarađivali odlične plate i u svom mjestu mogli kupiti sve što im treba, ili možda otići u bioskop, kazao da će doći dani kada neće biti ni prodavnice, ni prevoza, teško bi mogli vjerovati. Takve misli ni u snu im ne bi mogle pasti na pamet. Stoga i nije neobično što se mještani Rijeke danas samo čude i neprestano pitaju što je zadesilo njihovo mjesto i s razlogom plaše da za njega nema nade.
Stanovnici Rijeke nijesu raspoloženi za razgovor. „Nemam vam što reći, sami vidite. Ne radi ništa, nema se đe kupiti ni hljeb, ni mlijeko, o novini da ne govorimo. Čekamo petak i đački autobus da odemo do Cetinja i to nam je sav put u svijet“, kaže starija gospođa koja ne bi da joj pominjemo ime. Sjedi, kaže, na klupi da ufati malo sunca i vazduha, a „omladina neka uživa u kafani, meni je i ovđe dobro“.
I zaista, kada bacite pogled na Rijeku vidite da samo rade kafići i restorani, tu u ulici iznad parkirani „bijesni“ automobili uglavnom podgoričkih tablica i po neki cetinjskih. Ako se samo odmaknete koji metar od šetališta vidjećete zapuštene stambene zgrade, prazne prodavnice, trošna vrata na zgradi u kojoj je nekada bio bioskop...
O Rijeci su danas ostale priče kao o najvećem pazaru u Crnoj Gori, a koliko je veliki pazar bio svjedoči anegdota koja se prepričava:
"Ako se dijete izgubilo na riječkom pazaru nijeste ga imali što tražit, jer ga nijeste mogli naći dok se ne razmakne gužva".
Imala je Rijeka daleke 1881. pedesetak prodavnica i zanatskih radnji, prvu fabriku za proizvodnju i opravku oružja u Crnoj Gori. Oni stariji pamte i fabriku bisera, i pogon za proizvodnju eteričnog ulja od lovora, kojeg ima u izobilju po glavicama oko jezera.
Fabrika „Ribarstvo“ bila je jedina za preradu slatkovodne ribe u Evropi, a iz nje su izlazile ne samo konzerve ukljve i šarana, već i plave ribe jer je petnaest ribarica iz srednje Dalmacije lovilo sardele za riječku fabriku. O kolikoj je proizvodnji bilo riječ govori podatak da je prva smjena pakovala tonu ribe na sat.
Što bi rekli, nekada bilo, sad se pominjalo. Fabrika je danas na prodaju, čeka se kupac, a mještani se posebno ne nadaju boljitku fabrike.
Njima je danas problem kako stići do Cetinja ili Podgorice. Autobusa nema, tačnije ima samo do Cetinja, i to jednom nedjeljno, petkom u 8 i 30 iz Rijeke, a povrtatak je u 12 sati sa autobuske u Prijestonici. Idu tako mještani živopisne Rijeke petkom na Cetinje da kupe hljeb, mlijeko, popiju kafu i trk nazad kući, da ne zakasne na jedini đački autobus. Što će biti kada dođe raspust i autobus vjerovatno ne bude saobraćao- vidjeće.
Ovdje ionako očigledno više nema velikih planova. Živi se od danas do sjutra, ili bolje reći, od petka do petka...
S.K.