Od 2001. godine, međunarodna asocijacija pozorišnih institucija i pojedinaca ASSITEJ slаvi 20. mаrt, sa ciljem dа privuče pаžnju šire jаvnosti kа pozorišnoj kulturi i umjetnosti zа djecu i mlаde. Tom prilikom se zajednica pozorišta za djecu i mlade oglašava sa dvije poruke: porukom predsednika svjetskog ASSITEJ–a i porukom jednog istaknutog svjetskog umjetnika.
A kako i umjetnici sa lutkarskih scena 21. marta obilježavaju svoj dan, pred sjutrašnju predstavu biće pročitana njihova zvanična poruka.
Današnji program počeće u 11 časova u sali DODEST izvođenjem nagrađivane predstave „Pinokio“, koju je po motivima djela Karla Kolodija dramatruški priredila Jelena Mijović, a režirala Snežana Trišić.
U predstavi Dramske scene za djecu, naslovnu ulogu igra talentovana Jelena Simić, Đepeto je Dejan Đonović, a ostale uloge tumače Katarina Krek, Julija Milačić, Ivana Mrvaljević, Pavle Ilić, Goran Slavić, Davor Dragojević, Branko Ilić, Sejfo Seferović, Ivona Čović i Dijana Dragojević.
Scenograf je Darko Nedeljković, kompozitor Aleksandar Radunović Popaj, kostime je osmislila Milena Đurđić, a scenski pokret i koreografiju Slavka Nelević, dok je izvršni producent predstave Ana Medigović.
Ove godine, uz čestitke i lijepe želje za mnogo kvalitetnih i umjetnički vrijednih pozorišnih programa, poruke stižu od predsjednice ASSITEJ International-a Ivet Hardi i pisca, glumca i reditelja Džona Kanija, a pred početak predstave pročitaće ih glumica Gradskog pozorišta Katarina Krek.
Predstava „Ružno pače“ sa Lutkarske scene Gradskog pozorišta, koju je režirao Jaroslav Antonijuk, biće sjutra izvedena na Svjetski dan lutkarstva, i to u dva termina - od 10 i 11 časova.
U komadu za koji je tekst napisao Igor Bojović, po motivima istoimene bajke Hansa Kristijana Andersena, igraju Branko Ilić, Katarina Krek, Dijana Dragojević, Pavle Ilić i Dejan Đonović.Scenograf, kostimograf i kreator lutaka je Eva Farkašova, prevodilac i dramaturg Zoran Đerić, a asistent reditelja Davor Dragojević. Muziku je komponovao Bogdan Ščepanski, korepetitori su Davor Novak i Petar Garić, a inspicijent Slavka Nelević.
Još jedan član glumačkog ansambla podgoričkog teatra, Branko Ilić, pročitaće pred početak predstave poruku maestra Eduarda Di Maura, lutkara i prvog čovjeka Pozorišta Tempo.
Pročitajte i vi riječi troje umjetnika koji su život posvetili teatru za djecu i mlade. U njima ćete naći nesvakidašnje priče, poruke, pouke i upozorenja namijenjena, prije svega, odraslima koji su zaboravili da su jednom i oni bili djeca.
Poruka Džona Kanija:
Rodio sam se prije sedamdeset godina. Odrastao sam u Nju Brajtonu, blizu Port Elizabeta. Za mene i mnoge moje prijatelje, život je izgledao ovako: probudiš se i, ako baš imaš sreće tog dana, ideš u školu. Inače, samo se muvaš okolo po naselju i posmatraš kako ti život prolazi dok se nalaziš u rukama okrutnog aparhejda. Naši roditelji nisu imali obavezu da nas vode u školu, a morali su da je plaćaju.Jednog dana, profesor engleskog nas je poveo da gledamo predstavu „Magbet” Viljema Šekspira, u pozorištu Operska kuća u Port Elizabetu. Svi smo bili uzbuđeni. Ali, ne zbog predstave, nego zbog prilike da odemo u grad. Jedva smo dočekali vožnju autobusom. Sjeli smo u pozorišnu salu, svjetla su se polako ugasila. Zavjesa se podigla i magija je počela. To je bilo moje prvo pravo pozorišno iskustvo. Od tog dana, 1958. godine, moj život više nije bio isti. Nisam tako dobro razumio predstavu, ali sam osjetio da sam dio magije koja se odvija na sceni. Nisam prestajao da pričam o predstavi i iskustvu koje sam doživio tog dana. Čak sam, na trenutak, zaboravio na aparhejd; čak sam zaboravio da živim u mjestu gdje se može osjetiti i namirisati siromaštvo. Preselio sam se u novi svijet, ne samo moje mašte, nego i svijet beskonačnih mogućnosti. Obrazovanje je ključ svega. Pozorište je ključ koji otvara vrata mašte. Tog dana obećao sam sebi da ću jednom stajati na toj sceni i pričati priče koje nam je moja baka pričala svake večeri prije odlaska na spavanje.
Ako odvedete dijete danas u pozorište, vi mu omogućavate da poželi da se njegov glas čuje. Ono tada povjeruje da će i samo, jednog dana, imati neku priču da ispriča.
Poruka Ivet Hardi
Poznata je sljedeća izjava Nelsona Mandele: „Mi ističemo i zalažemo se za ideju da, osim što je djeci potrebno da se o njima staramo, ona imaju i rođenjem stečeno pravo da budu što god požele, a to mogu da postignu samo ako im damo prostora da sanjaju i žive svoje snove“. ASSITEJ vjeruje da upravo pozorište stvara ovakve prostore.Kao pozorišni umjetnici koji stvaraju prostore za snove, da li prilazimo našoj publici sa podjednakim poštovanjem, razigranošću, vjerom u njihove sposobnosti i humorom koje je on pokazivao? I, uopšte, da li smo sigurni da je djeci – SVOJ djeci, bez obzira na klasu, rasu, jezik ili bilo koji drugi faktor – dato dovoljno dobrih mjesta za snove?
Godina 2014. je 25. godišnjica Deklaracije o pravima djeteta. To je najkompletnije saopštenje o dječjim pravima i najšire priznat međunarodni ugovor o ljudskim pravima u istoriji. Ali, ipak, iako su mnoge nacije potpisale ovaj ugovor, koliko njih ga shvata ozbiljno? Koliko njih razumije Član 31. o pravu djeteta na „odmor i slobodno vrijeme, na učešće u igri i rekreativnim aktivnostima koje odgovaraju uzrastu djeteta i na slobodno učešće u kulturnom životu i umjetnosti“? Koliko njih se zalaže da se ova prava sprovode u realnosti?
Ovo nije samo odgovornost naših država. To je i u našoj moći. Na Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade, ASSITEJ poziva sve da se pridruže našoj akciji koja je već u toku – „Povedite dijete u pozorište danas“. Vi ste ti koji možete da promijenite nešto u životima djece i mladih iz vašeg okruženja. Dajte im prostora da sanjaju, odvedite ih u pozorište, ili dovedite pozorište do njih. Ali, svakako pomozite da se magični susret dogodi!
Poruka Eduarda Di Maura:
Lutka nastaje iz igre – izvorne i iskonske umjetnosti, a ne od sakralnog predmeta, kao što se često tvrdi. Lutka se rađa iz nesebične, spontane i transparentne igre koja postaje sve kompleksnija, poprimajući razne oblike i sadržaje.Kraljevi, carevi i ostali koji zloupotrebljavaju vlast, oduvijek su proganjali lutke zbog njihove pobunjeničke naravi, jer su, očigledno, ta simpatična i nestašna stvorenja izrađena od krpica i drva imala istančan talenat za osuđivanje i kritikovanje, te su umjela vješto da koriste sarkazam, ironiju, humor, dovitljivost, ritam i zajedljivost.
S temperamentom ove hiljadugodišnje pučke umjetnosti možda se najviše poistovjećuju adolescenti, jer upravo oni imaju tu istu energiju koju obilježava ta neka strastvena neodgovornost, i obično otvoreno kažu ono što misle, te upiru kažiprstom u ono što osuđuju i okrivljuju. Možda su upravo zbog toga mladi idealna „meta“ svjetskih medijskih kampanja koje banalizuju ono najvažnije, a ističu pogrešne vrijednosti.
Već decenijama naše pozorište lutaka veliki dio svog rada posvećuje mladima, obrađujući teme od njihovog interesa i podstičući ih da se služe lutkama kako bi izrazili sve ono što ih dira i tišti. Tako mladi progovaraju o nasilju, mafiji, alkoholizmu, korupciji, samoći i mnogim drugim tabu temama, obrađujući ih sa naivnošću i prezirom.
Lutkari mogu i moraju da uzdižu svoj kreativni svijet čitanjem, učenjem, istraživanjem i eksperimentisanjem formama, tražeći ljepotu i sklad u scenskoj naraciji, ali nikada ne smiju da zaborave da njihov odnos sa pozorištem uključuje i obavezu. A pod obavezom, tom riječju širokog značenja, podrazumijevam odgovornost lutaka da shvate koja je njihova uloga u svijetu i koji stav moraju zauzeti prema različitim slučajevima zloupotrebe vlasti u današnjem društvu, da shvate ko su današnji kraljevi, emiri i šeici.
Vlastodršci danas više ne sjede na ogromnim tronovima, raskošno ukrašenim dragim kamenjima, već su obično ondje gdje ih niko jasno ne vidi i posjeduju medije koji ih svakodnevno glorifikuju ili skrivaju, zavisno od toga što žele da postignu. Današnji kralj sa hiljadu glava je pokvareni neoliberalizam, a današnji car su velike multinaconalne kompanije koje, težnjom za sve većom zaradom i uticajem, ne prezaju od uništavanja planete i života.
Stoga, dragi lutkari sa svih pet kontinenata, ustanite protiv okrutnosti, nejednakosti i nepravde, tražite svoju ekspresivnu osobenost služeći se beskrajnom raznovrsnoću tehnika i estetike, ali koristite i snažne riječi i upirite kažiprstom, kao što to čine mladi, kako biste osudili sve ono što onemogućava izgradnju humanijeg i boljeg svijeta.
Foto: Gradsko pozorište, blogspot.com, outtheboxfestival.com
