Više od tri decenije na crnogorskom „modnom nebu“ nezaobilazna figura je Slobodanka – Seka Martinović - kao novinar, stilista, kreator. Okušala se u mnogo čemu: od originalnih kreacija i modnih revija, preko stilskih rješenja kojima su dominirali asesoari i nakit, do filmskih kostima. U posljednje vrijeme, bila je autor više nesvakidašnji modnih događaja, kako voli da kaže, modnih performansa na društveno angažovane teme, a kojima je ujedno postavljala i predstavljala nove standarde ove industrije.
A kada ste toliko dugo „u trendu“ onda prvo želimo da znamo koji je naredni projekat na kome radi. Ekskluzivno za Portal Analitika, Martinović najavljuje Concept Vintage Refresh, veče modne reciklaže koje će biti održano 31. marta u Delta sitiju.
- Na reviji koju ću prikazati, „sirovine“ su bile moja i odjeća mojih prijatelja, a standard - minimum deset godina starosti određenog kvalitetnog odjevnog komada. Svaki od njih dobio je novi život i stoga se kolekcija zove Concept Vintage Refresh. Projekat jeste pionirski, možda ga mnogi neće ni razumijeti, ali u ovoj poplavi unificiranosti i konfekcije u najširem smislu, uz nimalo zanemarljiv ekonomski trenutak, vjerujem da će imati dobar prijem, kaže Martinović. Uz modnu reciklažu, nova kolekcija ima još jedan društveno-odgovorni segment. Naime, na njoj su radile polaznice Programa pomoći za povratak i integraciju pripadnika RAE populacije sa Konika.
- Domaća radinost Roma - DORA - će biti integralni dio mog programa u Delta sitiju, a kuriozitet je i prva Romkinja na pisti, šesnaestogodišnja Lejla Emini.
Ona podsjeća da je „otmenost pitanje stava“, i da „svi svjetski brendovi ne mogu da istaknu ono što nemate“.
- Crnogorke i Crnogorci, generalno, na samo da prate, već su zavisnici od trendova, u najširem značenju! Od garderobe, preko obuće, naočara, tašni, mobilnih telefona... do enterijera, automobila, lokala. U trendu je - da imaš trend. Ali, karakteristike onoga što bi mogli nazvati crnogorskim stilom su pretjerana unificiranost, nedostatak individualnosti i autentičnosti. Dodala bih i - promašeno doba dana. I prilike. Muškarci su, pak, dobro odjeveni, sa manje promašaja – ocjenjuje ona.
Sa toliko želje da uvijek budemo u skladu sa onim što se nosi i proizvodi u najvećim modnim centrima, postavlja se pitanje zašto i sami nemamo neki brend. Martinović navodi da su u zemaljama regiona, za razliku od Crne Gore, „modne i tekstilne kuće koje uspjele da prežive tranziciju“, ali i da nastanu nove proizvodne jedinice.
- Crna Gora nema ni jednu tekstilnu fabriku, niti modnu kuću. Sve se svodi na par radionica sa malim brojem zaposlenih, koje teško opstaju. S druge strane, postali smo atraktivna modna pozornica na kojoj se predstavljaju velika kreatorska imena... Ali, za sve one koji pokušavaju da žive od mode, posebno mlade, školovane dizajnere i modne radnike koje ne čine samo dizajneri (što često zaboravljamo), nije nimalo ružičasto. Manje ili više, svi su u velikoj borbi – zaključuje Martinović.
ANALITIKA: Šta ćete nam predstaviti svojom, za ovdašnje prilike, pionirskom revijom recikliranih modela 31. marta u Delta sitiju?
MARTINOVIĆ: U odnosu na predhodni modni projekat „Volite zeleno“, koji je bio posvećen zaštiti životne sredine, u novom sam povezala, na prvi pogled, nespojive stvari. Primijenjujem tehničku i kreativnu intervenciju, kao jedini mogući način recikliranja u našim uslovima. Šta to znači? Tehnički - kombinacijom više starih komada, dobija se novi, a kreativnim osmišljavanjem oni postaju autentični, originalni modeli. Na reviji koju ću prikazati, „sirovine“ su bile moja i odjeća mojih prijatelja, a standard - minimum deset godina starosti određenog kvalitetnog odjevnog komada. Svaki od njih dobio je novi život i stoga se kolekcija zove Concept Vintage Refresh. Projekat jeste pionirski, možda ga mnogi neće ni razumijeti, ali u ovoj poplavi unificiranosti i konfekcije u najširem smislu, uz nimalo zanemarljiv ekonomski trenutak, vjerujem da će imati dobar prijem. No, to nije ni važno, koliko je važna simbolika i poruka ove modne priče: podsticanje kreativnosti i individualnosti, raskidanje s predrasudama da je stil - firma, borba protiv diskriminacije sopstvenh ormara u koje smo „ubacili“ toliko novca... Najzad, i promjena svijesti o vrijednosti godina i trajanja, u najširem kontekstu. Kada se žena bliži pedesetoj, recimo, teško će doći do posla, kao i haljina koja se nosi više sezona. Ali, zbog čega ona ne bi bila dovoljno dobra!?
ANALITIKA: U rad na ovoj nesvakidašnjoj kolekciji uključili ste i žene sa socijalne margine, konkretno Romkinje. Kako je došlo do te saradnje?
MARTINOVIĆ: Tokom Programa pomoći za povratak i integraciju pripadnika RAE populacije na Koniku, čiji sam bila saradnik - volonter, Romkinje iz tog naselja su prošle obuku za šivenje, ručni vez i izradu nakita. Riječ je o projektu za samozaposljavanje romske populacije i lakšu integracciju u društvo, koju preko njemačke organizacije „Help“ finansira Delegacija Evropske komisije u Crnoj Gori. Ovih dana intezivno se privodi kraju kolekcija nakita za potrebe revije, koju mlade Romkinje izraduju po mom dizajnu. Boravak u njihovoj radionici na Koniku je divno iskustvo. Kroz rad i druženje sa njima otkrila sam jedan nevjerovatan svijet pametnih i talentovanih žena, koje kroz razne vidove edukacije, polako, ali sigurno mijenjaju svijest o sopstvenoj važnosti, o svojim pravima, o ravnopravnijoj šansi za drugačiji i bolji život. Domaća radinost Roma - DORA će biti integralni dio mog programa u Delta sitiju, a kuriozitet je i prva Romkinja na pisti. Naime, šesnaestogodišnja Lejla Emini pojaviće se kao manekenka. To je moj mali doprinos društvenoj odgovornosti u borbi protiv još jednog vida diskriminacije. Jer, ako modu pametno iskoristite, ona je idealna kao mehanizam prenošenja poruke. Moda je, zapravo, najmasovniji šetajući bilbord.
ANALITIKA: Da se vratimo samim kreacijama. Da li žena zaista može da se osjeća otmeno u modelu za koji zna da je „redefinisani“ odjevni predmet star više od deset godina?
MARTINOVIĆ: Mnoge vjerovatno neće... Ali, otmenost je pitanje stava! Ako znate da odaberete odjeću koja korespondira sa vama, onda je znate i iznijeti, i potpuno je nebitno da li je nova ili stara, skupa ili jeftina, redefinisana ili ne. Odjeća koju biramo nije slučajnost, već psihološka kategorija kojom reflektujemo ono što je u nama. Svi svjetski brendovi ne mogu da istaknu ono što nemate. Isto tako, jednostavna, nepretenciozna odjeća sasvim je dobra podloga integritetu - kada ga imate. Najzad, pravilo je - a i poželjno je - da mi nosimo modu, a ne ona nas.
ANALITIKA: Praktično sve što se danas proizvodi, završi u nekom krugu reciklaže. To je trend i u modnoj industriji. Zbog čega?
MARTINOVIĆ: Iako su industrija i proizvodnja prva asocijacija na reciklažu, ovaj proces - davno definisan kao krug budućnosti - primijenjuje se u svim sferama života, pa i u modi. Motiv za moje, lično istraživanje mogućnosti koje pruža recikliranje odjeće, bila je prezentacija o vezi mode i ekologije pod nazivom „Tekstil je (i) opasnost“, koju sam 2012. godine uradila za kampanju Ministarstva održivog razvoja i turizma Crne Gore o značaju zašitite životne sredine. Tokom pripreme, došla sam do saznanja kako to u svijetu funkcioniše, u oblasti tekstilne i modne industrije, sa višestrukim efektima - socijalnim, privrednim, ekonomskim, umjetničkim... Otkup odjeće i tekstilnog odpada koji se, naravno, selektuje i reciklira na razne načine i u različite svrhe, u razvijenim zemljama je profitabilan biznis. Za razliku od naše, iskustva zemalja okruženja ukazuju na pozitivne trendovena na tom planu. Raste broj malih radionica recikliranja odjeće za razne namjene. Veliki svjetski brendovi, poput švedske kuće H&M, otkupljuju nošenu odjeću, recikliraju je i vraćaju na tržište.
ANALITIKA: Kako se danas u regionu gleda na ovakve trendove? Da li postoji nešto u modi što region jeste, a mi u Crnoj Gori još nismo „probali“?
MARTINOVIĆ: Iskustva zemalja u regionu ukazuju na pozitivne trendove, kada je umjetnička i modna reciklaža reciklaža u pitanju. U Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercgovini, raste broj otkupnih stanica i malih radionica koje, na principu recikliranja, izrađuju asesoare, torbe, odjeću, razne umjetničke i upotrebne predmete, galanteriju za domaćinstvo... Po tradiciji, odjevnom kulturnom nasljeđu i talentovanim dizajnerima, ne zaostajemo za regionom. Šta više, mislim da smo inventivniji, sa svježim idejama, da sa ograničenim mogućnostima postižemo mnogo. S druge strane, ono što region jeste i što ima u modi, a mi odavno nismo „probali“, to su modne i tekstilne kuće, djelovi nekada velikih sistema tekstilne jugo-industrije koji su uspjeli da prežive tranziciju, kao i nove proizvodne jedinice koje se razvijaju. Crna Gora nema ni jednu tekstilnu fabriku, niti modnu kuću. Sve se svodi na par radionica sa malim brojem zaposlenih, koje teško opstaju. S druge strane, postali smo atraktivna modna pozornica na kojoj se predstavljaju velika kreatorska imena. Paradoks! Za velike fanove mode - što Crnogorci definitivno jesu - divno za gledanje. Ali, za sve one koji pokušavaju da žive od mode, posebno mlade, školovane dizajnere i modne radnike koje ne čine samo dizajneri (što često zaboravljamo), nije nimalo ružičasto. Manje ili više, svi su u velikoj borbi.
ANALITIKA: Da li je moguće da nismo u stanju da prepoznamo vrijednost i mogućnost zarade od mode, naročito danas kada ona u zemljama regiona
MARTINOVIĆ: Podsjetiću, moda je skupa igra. Izrada kolekcije, produkcija, promocija - sve to mnogo košta i svi funkcionišemo po prinicipu snalaženja i iznlaženja. U Crnoj Gori, suštinski problem je u činjenici da svi vole da sjednu u prvi red, a niko modu ne doživljava kao ozbiljan i zahtjevan posao. Naprotiv, posmatraju je kao zabavu. To je uvredljivo! Da nije tako, država bi danas, u ovoj nekada razvijenoj pivrednoj grani, valjda prepoznala potencijal i interes. Podržavala bi i podsticala razvoj malih modnih preduzeća i - čvrsto vjerujem - stvorili bi konkurentan brend koji bi mogli da ponudimo stranom tržištu. Problem je, takođe, što modu ovdje niko ne doživljava kao kulturu. Nije mi poznato da je ijedan modni projekat finansiralo, ili, pak u njemu participiralo Ministarstvo kulture!?
ANALITIKA: Bićete jedna od govornica na regionalnoj konferenciji Pro-femina u Beogradu, uz Mirjanu Karanović, Brankicu Stanković, Vedranu Rudan, Verana Matića i Biljanu Srbljanović. Što će od Vas moći da čuju učesnici tog skupa?
MARTINOVIĆ: Na regionalnoj konferenciji Pro-femine, koja počinje 3. aprila, učestvujem u radu panela sa temom „Skeniranje modne scene u regionu sa specifičnostima Crne Gore“. Panel je, zanimljivo, naslovljen - „Đavo je, ipak, odnio Pradu“, prilika je da eminentnim gostima iz svih zemalja u okruženju, sa novinarskog i aspekta modnog dizajnera, prenesem crnogorsko iskustvo u nastajanju i razvoju mode i modelinga, probleme sa kojima se susrećemo, pitanje statusa modnih radnika... i još mnogo toga. Moram reći da sam počastvovana pozivom i nadam se da ću biti na nivou učesnika i diskusije koja se od mene očekuje.
ANALITIKA: Ne možemo pogriješiti ako kažemo da Crnogorke, kao i Crnogorci, prate trendove u odijevanju. Može li se govoriti o crnogorskoj modi? A o crnogorskom stilu?
MARTINOVIĆ: Crnogorke i Crnogorci, generalno, na samo da prate, već su zavisnici od trendova, u najširem značenju! Od garderobe, preko obuće, naočara, tašni, mobilnih telefona... do enterijera, automobila, lokala. U trendu je - da imaš trend. Strit stajl je raznolik: trendset, kežual, sport, avangarda, klasika... Ali, karakteristike onoga što bi mogli nazvati crnogorskim stilom su pretjerana unificiranost, nedostatak individualnosti i autentičnosti. S leđa, većina djevojaka liči jedna na drugu. Dodala bih i - promašeno doba dana. I prilike. Saten, čipka i visoke potpetice u sred podneva ne izgledaju urbano, dok u pozorištu viđam farmerke i majice. Naravno, ima i ljudi sa stilom... Muškarci su, pak, dobro odjeveni, sa manje promašaja.
ANALITIKA: Što će sve biti teme Vaših sljedećih modnih predstavljanja? Postoji li neka koja je, i dalje - neispunjena želja?
MARTINOVIĆ: U pripremi je kolekcija inspirisana Jovankom Broz. Na tome radim već tri godine. Skice su gotove, materijal nabavljam u etapama i sredinom maja krećem u izradu. Paralelno, jurim podršku (čitaj - sponzore) koji bi mi pomogli da iznesem do kraja omaž ženi koja je obilježila 20. vijek na ovom prostoru. Riječ je o najzahtjevnijem projektu do sada, sa velikim brojem učenika, koji ću - ako sve bude teklo po planu - u septemebru prvi put predstaviti u Tivtu.
Takođe, nakon divnog iskustva u radu na filmu „As pik“ Draška Đurovića, u kojem sam bila kostimograf, priželjkujem još jedno takvo. U dogledno vrijeme, kako stvari stoje, moguće je da ponovo budem dio ekipe u novom projektu istog režisera. Do tada, svakodnevno se iz stvarnosti „diskonektujem“ u svoj mali atelje, gdje punim baterije, emitujem pozitivnu energiju... Pišem... Zapisujem sve što se događa u i oko mene. I - trajem.
Kristina JERKOV
Foto: Risto Božović, Ivan Petrović, privatni album
