- Mnogo mi je lakše svirati u Londonu, gdje me manje ljudi zna: sviraš i baš te briga. A ovdje... Ne znam zašto – uvijek imam neki pritisak – dodaje koncertmajstor čuvenog Londonskog simfonijskog orkestra.
Uz maestra Bojana Suđića, koji je dirigovao CSO, Simović je podgoričkoj publici pružio izuzetnu priliku da uživaju u savremenim muzičkim temama kroz Koncert za violinu i orkestar br. 2 Sergeja Prokofijeva. U izuzetno zahtjevnom djelu, umjetnici na sceni su odlično komunicirali i među sobom i sa publikom, iako je ovakva ostvarenja veoma teško izvoditi u neakustučnim uslovima sale kakva je ona u CNP-u. Naš violinista o tome kaže:
- Koncert je zaista jako zahtjevan. Malo sam se brinuo, pošto je teško sklopiti solistu sa orkestrom, jer i oni imaju tešku dionicu, da sve to bude dobro zajedno. Međutim, maestro Suđić je radio sa CSO pet dana prije mog dolaska, tako da je na mojoj prvoj probi, u ponedjeljak, sve toliko dobro zvučalo, da sam se prijatno iznenadio. Sve pohvale za orkestar! Mnogo su napredovali i mislim da im trebaju takvi dirigenti, koji ih podignu na drugi nivo.
Simović dodaje kako je sve to doprinijelo da se i sam osjeća drugačije pri izvođenju ovog djela.
- I meni je bilo lako da sviram, jer dirigent „ide za vama“ i možete da se opustite, da radite šta god želite. Naravno, u granicama dozvoljenog – kaže s osmijehom.
No, uz odlično „izdanje“ samog orkestra u ovom djelu i Simfoniji br. 2 Aleksandra Borodina, u prvom planu su bile Simoićeve virtuozne dionice tokom cijelog Koncerta Prokofijeva. Uvijek skroman i kritičan, za taj nastup kaže da „još mora da radi na ovom repertoaru iz 20. vijeka“. Osim ovog, premijernog izvođenja Prokofijeva, publika je mogla da uživa u još jednoj „poslastici“ savremene muzičke literature – osmominutnom solo bisu ovog violiniste.- Izveo sam Baladu br. 3 za violinu Ežena Isaija, jedno od mojih omiljenih djela. Mislim da niko nije tako genijalno pisao za violinu solo kao on i dosta često izvodim ovo djelo na bis – precizirao je on.
Još jedan kuriozitet vezan za našeg umjetnika jeste instrument na kome izvodi. Riječ je o violini iz radionice Đovanija Batiste Guadaninija iz 1752. godine i za njega je to „posebna alatka“.
- To se ne može kupiti, samo dobiti. Ja sam to uspio posredstvom čovjeka koji je predsjednik Američke banke u Londonu, a za svoj novac ulaže u takve nevjerovatne instrumente i ima 17 Stradivarija iz „zlatnog perioda“. Ovog ljeta od njega dobijam upravo Stradivarija na duži period, a to je, naravno, i promjena na bolje i velika privilegija – najavljuje on.
Kao glasni zagovornik „prava“ svojih kolega iz CSO na bolje uslove u kojima rade, Simović je i ovog puta izrazio nadu da će Muzički centar u Podgorici dobiti pravu koncertnu salu u prvoj polovini naredne godine.
- Veliki je izazov ovdje ljudima objasniti koliko je to bitno za sve nas - i za grad i za državu. U CNP-u je akustički jako teško svirati. To je za koncerte „ubistvo“, jer se zvuk ne prenosi, već ostaje na sceni. To je frustrirajuće za izvođača... Žarko Mirković je odradio veliki posao i sa CSO, iako niko nije vjerovao da će u Crnoj Gori jednom postojati ovakav simfonijski orkestar.
Uz podsjećanje da mala Crna Gora još nema dovoljno kadra za veliki ansambl, i da im često pomažu kolege iz Srbije, Simović naglašava da je vidan napredak CSO.
- I ta sala, kada bude gotova, mislim da će biti inspiracija za muzičare. Oni će u jednom trenutku moći da shvate šta je pravi zvuk i da se opuste. Onda će moći i još više dobrih, gostujućih dirigenata da dođe i radi sa CSO. Dakle, sve je na pravom putu.
Na pitanje da li je razmišljao o tome kada će i kakav biti njegov naredni koncert u Podgorici, kaže:
- Još nije razgovarano o tome koji bi koncert bio prvi u novoj sali. Što se mene tiče – zašto da ne? Možda baš u ovoj kombinaciji sa maestrom Suđićem. Meni bi to bila čast i zadovoljstvo – zaključuje Simović za Portal Analitika.
K.J.
Foto: I.Božović
