„Allegretto Albania“, komad savremenog albanskog pisca Stefana Čapaljikua u režiji Idriza Đokaja, premijerno izveden 15. aprila na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta - prva je od nekoliko predstava koje će, kako je najavljeno, ove godine producirati CNP u okviru tematske cjeline „Susjedstvo“.
Naravno da smo uoči ove premijere bili znatiželjni da vidimo o kakvom konceptu je riječ: dosta bi nam vremena trebalo da raspravimo šta bi sve u našem političkom i kulturalnom kontekstu tema „susjedstva“ mogla da znači. Ali, jedno je izvjesno – da taj koncept može biti pozorišno funkcionalan ukoliko afirmiše prepoznavanje zajedničkih istorijskih, političkih i kulturalnih trauma koje smo zapatili živeći jedni uz druge i jedni protiv drugih na ovom prostoru, i da u tom slučaju sva podozrenja i mogući prigovori na račun formalizma eventualnih političkih ili kulturalno-političkih motiva za ovakvu konceptualizaciju sigurno padaju u vodu.
Kao što to biva pred svaku premijeru, i ovoga puta su se akteri postarali (pres konferencija, prateći materijal) da nam preporuče poziciju koju treba da zauzmemo da bismo bolje sagledali ovaj projekat. Shvatili smo da vlada određeni entuzijazam povezan sa uvjerenjem da je „Allegretto Albania“ pun pogodak, zato što je riječ o dramskom tekstu koji pripada „novom trendu evropske dramaturgije“. Ova nam se kvalifikacija čini pomalo proizvoljna, ali svejedno – zaključujemo da ovaj tekst dopušta realizaciju teme susjedstva na jedan u svakom, pa i u pozorišnom smislu, savremen način, i da je to ono što se akterima veoma dopalo. I nama se to, naravno, veoma dopada: naša znanja o bliskosti naših susjedskih kultura opterećena su stereotipima i patrijarhalnim folklorom, tako da nam se hvale vrijedan čini napor da se tema ovog susjedstva reinterpretira na neki relevantniji način.
Čapaljikuov tekst možda bi mogao da obezbijedi takvu reinterpretaciju. Doduše, ne eskplicitno, ne „na prvu loptu“. Riječ je o narativnom, konvencionalnom dramskom tekstu koji, ipak, integriše više nerazriješenih, otvorenih motivacijskih planova koji su samo labavo povezani jednom muzičkom metaforom. Ono što ćemo konačno možda, ipak uspjeti da razaznamo i apstrahujemo kao osnovno značenje tiče se kolizije, dramatičnog sudaranja arhaičnog, patrijarhalnog svjetonazora koji uvažava „zakon krvi“ sa jednim aktuelnim, „živahnim“ svjetonazorom koji za tako shvaćenu krv ne mari.
Jedna porodica živi u samoizolaciji zbog straha od krvne osvete koji nam se postepeno otkriva kao nerealan, možda iskonstruisan, kao sredstvo pritiska, koji se konačno dekonstruiše kao idealan objekat manipulacija medijskih, civilnih, građevinskih i ko zna kakvih još interesnih grupa. Ovo nam se čini poznato i možda relevantno kao polazište za reartikulisanje teme susjedstva: i mi imamo svoj „Allegretto Montenegro“, u kojem se jednako okretno manipuliše osjećanjima koja se pozivaju na krv i tlo.
Čini se da bi zadatak reditelja ovdje trebalo da bude da nekako poveže sve te slobodne motivacijske planove i učvrsti ih oko ovog značenja koje nam se čini najrelevantnije, svakako nekim „muzički organizovanim“ rediteljskim diskursom koji bi takođe insistirao na začudnosti, sugestivnosti, značenjskoj nesvodivosti i otvorenosti. Ali, ovdje se očito išlo nekim drugim putem. Ili je možda bolje reći da se išlo različitim putevima koji se konačno nisu sreli. Scenografija - polukružna mrežasta metalna konstrukcija sa agresivnim šiljcima o koje su okačeni šljemovi, izlijepljena novinskim stranicama (savremena replika bunkera?) bila bi dobra podrška nekoj ekspresionističkoj drami koja bi dramatizovala ideološki status, svijest, ideološku tjeskobu junaka (scenski dizajn: Lina Leković, Ivana Murišić, Vladan Bošković). Ali, ništa od svega toga se ovdje nije dogodilo. Ono što se jeste dogodilo mogli bismo kvalifikovati kao jednu pomalo crnu komediju patrijarhalnih naravi, koja interes publike ostvaruje prvenstveno prepoznavanjem stereotipa koje vežemo za porodičnu i socijalnu dinamiku patrijarhalnog društva, albanskog i crnogorskog. Lascivne intervencije (scene brzog i mrzovoljnog seksa „na patrijarhalni način“, golicljiva interpretacija ekskurzusa o razmožavanju žaba) konačno se uvode da bi osigurale tu vrstu interesa (i da – publika to, naravno, nagrađuje).
A glumci? Oni su se uglavnom držali tih stereotipa, manje ili više samouvjereno i odmjereno. Najsamouvjereniji je svakako bio Mirko Vlahović kao pater familias koji, u tijesnom okviru ovakvog diskursa, ipak odoljeva karikaturalnosti, što se takođe može reći za Petra Burića (mlađi sin), Dragana Račića (učitelja), ali svakako ne i za Jelenu Minić (Umirka), Slavka Kalezića (stariji sin) i Miša Obradovića (Safedin), koji cijelu priču pomjeraju ka vodvilju. Gorana Marković (majka) naprosto djeluje zbunjeno i ta njena zbunjenost nam se čini kao autentičan lični i glumački odgovor na ovu situaciju uproštavanja i banalizovanja.
I tako je, konačno, taj samom sebi dopadljivi, nereflektovani folklorni patrijarhalni diskurs - koji je odavno zreo ili za muzej ili za buđenje iz besvjesnog stanja - progutao sve ostale planove ove drame koji nam se svi, uključujući osnovni integrativni muzički motiv, ovdje naprosto čine kao suvišni i pogrešni. I tako se, konačno, tema ovog susjedstva opet svela na ono što, po svoj prilici, i dalje najviše volimo – da se samodopadljivo smijuljimo karikaturalnim igrokazima na temu patrijarhalnih stereotipa. Moguće je da bi savremena albanska i crnogorska kultura još nešto imale da razmijene osim folklora te vrste. Ali, to ostaje za neku drugu priliku, kad prestanemo da se sebi toliko dopadamo u ovoj varijanti.
Foto: CNP/A.Kašćelan
