Iz čuvene izdavačke kuće „Dojče gramofon“ (Deutsche Grammophon) od 2011. godine su izašla tri albuma na kojima je svoj ogroman talenat i umijeće predstavio sada već proslavljeni crnogorski gitarista sa stalnom adresom u Londonu, Miloš Karadaglić. Kvalitet su mnogi prepoznali već na početku, i on je debitanskim albumom „Mediterraneo“ (ili „The Guitar“, kako je nazvan u Velikoj Britaniji), već zavrijedio nagrade izdavačke industrije i, što je još važnije, izuzetne ocjene kritičara. Mjesto u vrhu svjetske muzičke scene potvrdio je drugim albumom „Latino“ i novim priznanjima. Aktuelni CD, takođe jednostavnog naziva „Aranjuez“, osim što je nastavio trend visokih ocjena publike i kritike, za dva i po mjeseca je privukao tako veliku pažnju da se Karadaglićevi koncerti sada s nestrpljenjem očekuju, a dvorane su nerijetko rasprodate danima unaprijed. Takođe, raspored njegovih intenzivnih nastupa je popunjen barem do početka naredne godine.
U ekskluzivnom intervjuu za Portal Analitika sa Karadaglićem smo razgovarali o tri albuma koji su ga svrstali među najveće zvijezde savremene klasične muzike, o njegovim snovima i željama, o namjerama i onome što tek predstoji. Sumirajući izdanja koja je snimio, on ističe da za njega predstavljaju određeni „umjetnički put“.
- Počeo sam taj segment svoje karijere mediteranskim zvukom - sa „Mediteranom“ („Mediterraneo“) i kompozicijama koji su me inspirisale, djelima španskih i mediteranskih autora. To su sve bile jako lijepe, ali kraće kompozicije. „Latino“ me odveo na jedan malo drugačiji put, jer sam istraživao muziku Latinske Amerike – kroz kompozicije koje su obilježile različite zemlje tog regiona. I, opet su bile kraće kompozicije, neke jačeg, neke slabijeg intenziteta, neke koje su me više vodile u popularniji smjer - kao što su Libertango, Quisaz, quisaz, quisaz - i kompozicije koje su veoma ozbiljne, u klasičnom repertoaru - Un sueno en la floresta Mangorea, pa Vila-Lobos, Ponse - i taj album je izašao u dvije varijante. Ali, snimanje albuma „Aranhuez“ (Aranjuez), tog Koncerta za Aranhuez, Fantazije, Invokacije i plesa Rodriga, te De Faljinih komada - repertoar koji je u samoj srži klasične gitare - sam po sebi je poput vatrenog krštenja za svakog klasičnog gitaristu i umjetnika. To je nešto što mi dozvoljava da se, kao umjetnik, izrazim na najvišem nivou i da pokažem publici najveći dio dijapazona boja i izražaja koje nosim u sebi i koji mogu da izvedem.Za Karadaglića je „Aranhuez“ specifičan projekat, koji je direktno vezan na „put gitare u XX vijeku“. On podsjeća da je riječ o instrumentu koji je na početku prošlog vijeka smatran modernim, dok je danas „sve više ravnopravni dio koncertne scene“.
- S druge strane, „Aranhuez“ je album koji me čini veoma ponosnim i na kome su se našla najveća imena muzičkog stvaralaštva. I sam ga rado slušam u slobodnom vremenu, jer mi daje taj osjećaj dostignuća! Srećan sam da je album, i pored toga što je po repertoaru dosta ozbiljniji od prethodnih, pronašao svoju publiku koja nije manja, nego čak i veća.
Slušajući redom albume našeg gitariste svjetskog glasa, može se primijetiti njegovo umjetničko sazrijevanje - ne samo u izboru kompozicija, već i u odnosu prema publici, kako onoj kojoj se obraća dok snima numere za album, tako i onoj kojoj svira uživo. Uz sve to, njegov odnos prema samom instrumentu se mijenjao. Kako je sam istakao, ova tri albuma - iako naizgled različita - posmatra kao jednu cjelinu, onu iz koje proizilaze i njegovi naredni planovi.
- Album „Aranhuez“ je, po meni, bio posljednji komad tog temelja koji sam izgradio za sebe i svoju dalju karijeru. Jer, sva tri albuma se nekako dopunjavaju. Zato je treći morao da bude ovakav, po stilu i repertoaru. On je prirodno išao ka konceratima za orkestar i gitaru, ka tim kompozicija koje su na samom vrhu u gitarskom repertoaru. Jer, ja želim da idem dalje, a ovo je samo početak! Sa prva tri albuma sam želio da izgradim za sebe platformu sa koje mogu da idem dalje – dalje u repetroaru koji je inovativniji, u saradnji sa kompozitorima i drugim muzičarima, kolegama. Dakle, budućnost je u novom repetoaru. Priznajem: moj najveći san jeste da jednog dana premijerno snimim neki Aranhuez za XXI vijek. Ali, da bih to našao, da bih inspirisao kompozitore i svijet u kome živim da se pojavi takva kompozicija, moram da poštujem ono što već imamo, jer - nema budućnosti bez prošlosti. Zato sa ovim albumom osjećam da sam sagradio tu osnovu s koje mogu sigurno da krenem dalje.Uz ovakav osvrt, neizostavno je pitanje - što za samog Karadaglića predstavlja treći studijski album i gdje i sa kim - nakon Španije, Velike Britanije, Njemačke, Francuske - nastavlja njegovu promociju.
- Za mene i moje muzičko sazrijevanje, ključnu ulogu u narednom periodu odigraće koncerti sa velikim orkestrima i dirigentima širom svijeta. Jer, svaki put kada odsviraš koncert sa novim orkestrom i dirigentom, naučiš nešto novo. To je upravo nešto što mi se dešavalo između „Latina“ i „Aranhueza“. Naime, kada sam upoznao dirigenta Janika Nezet-Segana, to je za mene bilo veliko iskustvo, veliko sazrijevanje, za što mislim da može i da se čuje na snimku. Uostalom, sve je to jedan sasvim prirodan proces koji sve to što radim - a što je, za mene, mnogo više poziv i instinkt nego posao – čini nečim najljepšim čime mogu da se bavim. Veoma sam srećan i što ću u narednom periodu uživo izvoditi te koncerte sa najvećim orkestrima, kao što su Simfonijski orkestar Los Anđelesa, Čikaški filharmonijski orkestar, Londonska filharmonija, orkestar Santa Cecilia, kao i veliki orkestri iz Klivlenda, Filadelfije, Madrida, Rima, Tokija. A, upravo su to neke stvari o kojima sam maštao i desiće se u narednih godinu dana.
Sada, kada je zaokružio „osnovu“, Karadaglić smatra da je došlo vrijeme za – iznenađenje, pa će njegov naredni album, kako najavljuje, biti potpuno drugačiji od prva tri.
- Smatram da sam „Aranhuezom“ zaokružio predstavljanje publici kao umjetnik - osjećam da sam to uradio sa repetoarom koji čini samu srž klasične gitare. Sada želim da idem dalje, da istražim nove kompozicije, ono što je iz drugih perioda. I, naravno, da sarađujem sa drugim muzičarima i kompozitorima, jer me to jako interesuje. Gitara je, za razliku od violine i klavira, novi instrument s kojim treba ići korak dalje izvođenjem djela kompozitora koji su važni i koji će, samim tim što pišu za savremenu gitaru, napraviti neku razliku u percepciji tog instrumenta na muzičkoj sceni. A da bih kao umjetnik bio u poziciji da iniciram tako nešto, moram da snimim sve ono što već postoji, da izgradim auditorijum i svoje ime kroz repertoar koji inspiriše i namijenjen je publici različitih nivoa poznavanja muzike. Naime, u mojoj publici jednako se nalazi i ona izuzetno kritična, najobrazovanija publika, kao i oni ljudi koji samo vole dobru muziku.U njegovom kalendaru su veoma rijetki neradni dani. Zato je dolazak u Crnu Goru u ovom periodu za Karadaglića, na neki način, luksuz. To ga, naravno, ne sprječava da bude u stalnom kontaktu sa onima koje poznaje. Ističe da uvijek razmišlja o tome „kako kolegama i prijateljima u Crnoj Gori na najbolji način da približi ono što radi“.
- Trentno je moj raspored potpuno ispunjen. Malo je vremena i za porodicu i za neko slobodno vrijeme. Naravno, u kontaktu sam sa puno kolega u Crnoj Gori. Vidim da se mnogo toga izgrađuje - na najbolji način - da bitni umjetnici dolaze da sviraju koncerte u Podgorici, Kotoru. Puno mi je srce kada to vidim! I ja sam otvoren za saradnju, za bilo koju stvar za koju se nađe pravi razog. Preciznije, mislim da za sve treba da postoji pravi, dobar razlog i da će takvih razloga za saradnju u buduće biti sve više. Sve su to moji dragi prijatelji sa kojima uvijek rado sarađujem kada su u pitanju koncerti. A za sve ono što bi bila saradnja drugačijeg - to vrijeme tek dolazi – zaključuje Karadaglić.
Kristina JERKOV
Foto: Lars Borges / Mercury Classics
