Prkosni osmijeh Ljuba Čupića za legendu i čitanke

Mnogo je simbolike u Čupićevom moralnom trijumfu nad egzekutorima na dan koji će kasnije postati praznik pobjede na fašizmom. Njegov prezrivi osmijeh nakon izricanja smrtne presude kamerom je nacistički oficir zabilježio radi propagande protiv popularnosti ustanika, ali je ta fotografija svijet obišla kao primjer kako se prkosi smrti i neprijatelj u lice prezire. Taj osmijeh ušao je u legende i čitanke, u najljepšu rodoljubivu poeziju i prozu, u pamćenje generacija...

(1913-1942) rođenje u Argentini, kao i još devetoro djece Sava i Stane Čupić (Drago, Veljko, Ratko, Vukan, Martin, Momčilo, Danica, Darinka i Marta). Kad je izbio Prvi svjetski rat vratili su se na Kosovo, pa u Nikšić, gdje je Ljubo završio gimnaziju. Potom je studirao Pravni fakultet u Beogradu i priključio se ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. postao član KPJ. Učestvovao je u pripremi ustanka u Nikšiću i početkom jula 1941. pristupio partizanskoj četi provjerenih komunista i skojevaca. Međutim, narednog aprila je u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici zarobljen i strijeljan...

Istorijski fotodokument prkosnog osmijeha heroja Ljuba Čupića fašističkim egzekutorima ispred Pozorišta postao je glavni eksponat Zavičajnog muzeja u Nikšiću, u Dvorcu kralja Nikole, u kojem je prije rata bila gimnazija, a on đak u njoj.

O tome je, svojevremeno u reportaži TVCG, svjedočio narodni heroj i general Vojo Nikolić: „Ogromna masa okupljenog naroda bila je, prosto, zaprepašćena kada je umjesto čovjeka skrušenog zbog smrtne presude, vidjela heroja koji poziva u borbu za slobodu. A Italijani i četnici su strijeljanje Čupića htjeli da iskoriste za zastrašivanje naroda, pa su fotografije postavili na raznim mjestima u gradu, a kad su vidjeli kako narod reaguje i ponosi se njime, uklonili su ih sve..."

Suđenje Ljubu Čupiću sa zebnjom su pratila i djeca. Sada vremešna starica Dragica Abramović za „Pobjedu" priča: „Mi, djeca, igrali smo se pred kućom, kad neko reče da je suđenje Ljubu u Pozorištu i otrčasmo tamo. Sala prepuna. Uđemo na balkon, bila sam u prvom redu, gdje je bilo i pet šest ljotićevaca iz Nikšića. Kad je prijeki sud osudio Ljuba na strijeljanje, oni su povikali „Smrt! Smrt!", a mi djeca sa balkona istrčasmo, prije nego su ga izveli ispred zgrade. Italijanska četa ga povede ka Gradskom groblju. Mi trčimo za njima. Ljubo kao da u svatove ide pozdravlja masi naroda na ulicama. Kod „malog magazina" sa prozora kuće Jovana Perkića gleda Ljubova majka Stana, a on se nasmija i podignutim vezanim rukama joj mahnu. Bio je to poslednji pozdrav majci od sina heroja...