Igrao je i trening partije. Kad nijesu imali nikakve nade na dobit, on bi im dopuštio iznenada, da dobiju...na sitno. Tako je održavao igračku kondiciju i kockarsku klijentelu. Bio je maher. Puštao ih je na sitno da se povrate. Na krupno povratka im nije bilo. Zvali su ga Čistač. Redali su se na njega a on ih je sređivao. Od te djelatnosti je živio. Izdržavao familiju. Školovao dvije ćerke i sina do univerziteta. Kuća na dva boja u centru. Dva automobila. Opel-olimpija za po gradu i limuzina mercedes-benc za izlazak, i za Dubrovnik. Tamo je, u blizini hotela Argentina, posjedovao kuću s istočnim pogledom na Dubrovnik s razglednice. Sve mu je bilo potaman. Imao je autoritet u porodici i zasluženo poštovanje. Supruga D je brinula o njemu, od svitanja do svitanja, kada se vrćao iz djelatnosti na počinak. Pratila ga i čekala s nesanicom. Oblačila ga na odlasku, svlačila na povratku. Imala je jedino zadovoljstvo...pražnjenje džepova s novcem. Imala je i jedino, ali vrlo rijetko nezadovoljstvo ...kad bi džepove ispaznili drugi. Dobitke nije smjela brojiti već je odoka stimala učinke, trpajući ih u škrabiju noćne natkasne. To zadovoljstvo pripadalo je isključivo njemu kad se naspava da utvrdi pazar.
Imao je dva uslova za kocku. Tražio je naročito svijetlo (lično ga je podešavao) i suigrače obavezno u bijelim košuljama. Ništa crno iznad stola...Nije volio tu boju.
– Noć je dovoljno crna – govorio je.
Diktirao je uslove. Moglo mu je bit. Bio je ime u tom svijetu i svijetlu. Znao je da je svijetlo najbitnije za sliku protivnika i čitanje lica kad blefiraju. Njih bi skrozirao osvjetljenjem a sebe je držao pod mekom difuzom koju su odražavale bijele košulje. Stoga mu je lice uvijek izgledalo svježe i nepodobno za čitanje. Tek kad bi partiju završio i ustao, na njegovo lice bi odnekud isplivao umor i sve tegobe igre bez milosti i oproštaja.
M. je ulagao u svoju osnovnu djelatnost. Bavio se dopunskim radom. Davao je novac pod kamatu. Imao je ugonioce dugova da investicija u kocku ne poklekne. Podupirao se i prometom zlata, pomalo ali stalno, u bečkim dukatima. Imućniji su čuvali ušteđevinu u toj zlatnoj nepokolebljivoj moneti. U modi su bili i zlatni zubi između trojke i petice, makar jedan da sijevne pri osmijehu, kao lokalni znak prestiža. Imao je kvalitetan izvor u Dubrovniku, tzv. jednostruke zlatnike „Franc Jozef” 20mm/0,7mm; 98,6 procenata čistog zlata. Krijumčario ih je i preprodavao. Policija ga je tu čekala...i svi osvetnici...tu da posrne, pred vlašću.
U hotelu O. u gradu N. kafanska sjedišta su bila poput onih u šinobusu. Kafana je sličila vagonu na sporedom kolosijeku. Nasloni su podupirali jedan drugi pa su gosti leđima bili bliski. S leđa mu je jednom prilikom, nepoznati klijent, došapnuo interes za isključivo zlatnog „Franja”. Zlatnom Francu Jozefu, u krijumčarskom saobraćanju, tepali su Franjo. M. je ispod oka pogledao lice, kao kad čita protivnika u pokeru, i potvrdio obostrani interes blagim klimoglavom. Klijent je uzvratio.
– Sjutra u isto vrijeme na istom mjestu!
– Važi! – Potvrdio je M.
Sjutradan se sve odigralo po dogovoru. Neznanac je blago okrenute glave, krajičkom usana, gunđajućim šapatom upitao, je li porudžbina tu? M. je uzvratio.
– Da!
– Daj!?
M. je zamotuljak u maramici doturio iza leđa diskretno, kao da se češe po vratu. Klijent ga je primio, naglo ustao, i glasno dreknuo:
– Uhapšen si!
Sa još jednim neznancom zasukao mu ruke. S lisicama je izveden iz hotela O. Svi su to viđeli. Aps je odjeknuo gradom N. Eho je obradova gubitnike. Čistač je završio u policiji.
Načelnik je imao delikventa pred sobom i korpus delikti u rukama. Zadovoljan učinkom samo je napipao dukat u maramici i strpao ga u ladicu stola. Odmah je naložio pritvor u betonskoj garaži, uz samu stanicu policije, koja je služila kao prva pomoć za privedene. U tom ćumezu sa jednim ćebetom na betonu i visokim poprečnim prozorom na betonskom zidu, proveo je popodne, noć i pola narednog dana. Dvadeset i četiri sata bez ikakvih namirnica...ni vode... Da ga omekšaju za isljeđivanje. Onda je neko naglo i nervozno otključao željezna vrata i kroz otškrinut izlaz zbreknuo zatočeniku – Izlazi! S lisicama je opet izveden pred načelnika. Ovaj ga je dočekao stojeći, i ljut ka sičan zasicao.
– Ovo si nam ponudio! – Načelnik je izvadio iz maramice „zlatnik” i zaparao mu s njim po desnom obrazu. Krv se podlila od pritiska i ostao je modri madijer.
– Ovako varaš ljude s časnom jugoslovenskim monetom. Deset dinara prodaješ poštenom narodu ka dukat... sram te bilo.
– Nijesam ima šta drugo, kidisa čeok, oće zlato!
– Napolje, da te sram bude. Marš iz ovog časnog objekta.
Prekjuče, kad je M. u hotelu O. pogledao ovlaš u obraz naručioca pročitao je lice policajca. Umjesto dukata ispolirao je 10 dinara i uvalio ih podmetnutom kupcu. Sad je bio slobodan i oslobođen svake sumnje.
***
Na drugom kraju grada u Staroj varoši živjela je porodica V. Tri sina, dvije ćerke i majka. Svi su govorili ekavicom. Smatrali su da je ijekavski pripada nižoj klasi i rasi.
– Ijekavski izgovor je samo za prenemaganje sirotinje i za epsko pojanje zaostalih. Ekavski je za elitu, za kralja i otadžbinu - govorio je pater familijas, najstariji brat po imenu T. iz porodice V.
Svi iz porodice V. su bili u zrelim pa i prezrlim godinama. Svi školovani ali niko nije radio. Jedino starija ćerka V. profesor matematike, predavala je u srednjoj školi ali je živjela od pokera. Pelješila je strance na Sv.Stefanu, izvrtala im džepove naopako.
Najstariji T. je postao „ugledan” kada je kao učiteljski namještenik u četvorogodišnjoj osnovnoj školi na periferiji, istjeran zbog korupcije nakon prvog časa. Startovao je nastavu sa slovom J!
– Draga deco, sutra ćemo učiti slovo J! Donesite svi po jedno jaje! J, jaje. J, kao jaje.
Kad je zavšio nastavu s jajima je nastavio doma. Naumio je da za svako slovo nađe po neki koristan domaći proizvod, ali su ga iz uprave presreli u naumu i udaljili iz škole. Više nikad nije radio niti je dobio ponudu. T. je bio visok i zgodan, monden kako kakav francuski dendi i s manirima iz nekog drugog svijeta. I ostala braća su bili visoki ali malo niži i ružniji od njega. Najmlađi Ž. ekonomista, diplomirao je na Zagrebačkom Svučilištu sa desetkom. Radio je samo jedan mjesec. Nakon prve plate uzbunio je radnike i zaposlene seljake u fabrici čelika!
– Radnička klaso, bedo...zar ste se za ovo borili, da u socijalizmu, najpravednijem od svih sistema, ja imam deset puta veću platu od vas. Bačio je radnu knjižicu, zadržao platu i nestao sa radnog mjesta zavazda.
– Ne dozvoljavam da me isteraju, savest me tera da sam sebe oteram iz ove nepravde.
Kako su onda živjeli? Krali su i varali su. Tržnica im je bila glavni poligon. Bijeli mrs i suhomesnati delikates. Prežali bi trgovce, novajlije, koji ih ne znaju po zlu glasu. Ekonomista Ž. bi izigravao šofera, T. direktora. Direktor bi se navodno distancirao od seljačkih proizvoda a šofer bi ga nagonio da proba.
– Direktore, verujte u moj ukus, morate probati. Ovo se retko nalazi! On bi kao preko volje probao, a onda s izrazom oduševljenja pogledao prodavca.
– Ooo, svaka šast. Ovo je krasno, ovoga nema u našim predelima... ali novčanik mi je ostao u kacelariji... a trebalo bi uzeti sve, da nas neko drugi ne pretekne. Seljake su lomili ekavizmima i manirima. Izgledali su im, kao gospoda sa strane, koja tu radi... s ponašanjem koga ođe nema... I povrh svega kao namjernici oduševljeni domaćim proizvodima. Savladani svim tim, prodavci bi uglavnom, pristajali na veresiju.
– Donijećete, zaboga, ljudi smo.. .Zdravo ga trošili...
Tako su dizali čitave mješine skorupa i sira, ili čitavu zimnicu kastradine i pršuta. Prevareni seljaci kad bi saznali o kome je riječ, danima bi obijali po Staroj varoši da se namire. Braća bi isturila staru majku, kojoj su se obraćali, isključivo, sa ’’gospođo mama’’ u skladu sa svojim uvoznim stilom. Gospođa mama bi se na lepom ekavskom samo distancirala od pokradenih seljaka, gnušajući se seljačkih proizvoda.
– U ovaj otmeni dom ništa se seljačko ne obiduje.
S tim vještinam su ušli jedne zore, u cik, u dom kockara M, zvanog Čistač. Imali su aber da je te noći do u praskozorje čistio i tapirao ekipu koja je stigla čak iz Beograda da se oproba sa njim. Na scenu je stupio brat B. zadužen za specijalne efekte i akcije. Obukao u crninu od glave do pete, s posebnim akcentom... crna košulja-crna mašna. Sve crno bez bijela. Razbarušio je uvijek zalizanu kosu da pojača dramatiku. Čekao je da supruga Čistaču obavi sav protokol oko pripreme za počinak. Svijetlo u njegovoj sobi na spratu bilo je znak da se ta radnja odvija. Osvijetljena soba za goste u prizemlju je govorila da će neko sići da i to svijetlo ugasi, a to mu je pasalo kao kec na desetku. Konačno ugasila se soba na spratu. Nekoliko trenutaka potom utrnulo je i svijetlo stone lampe na natkasni. Prvi san će savladati Čistača dok neko ne ugasi dnevni boravak. Nakon nekoliko minutu nestalo je i donje svijetlo. B. je u taj tren zakucao na vrata. Svijetlo se ponovo upalilo. Supruga D. je otvorila i namah zalupila vrata, ali je prepoznala lice građanina B.
– Šta je bilo pobogu B......?
– Bog ni pravednima ne pomaže. Drhtao je. Zubi su mu cvokotali.
– Smrtni slučaj, poštovana gospođo D. Je li možda M. kod kuće.
– Upravo je legao!
– S vašim dopuštenjem, htio bih da ga vidim na tren.
Primili su se na sprat. Na otvaranje vrata, M. se prenuo iz tog, providnog, prvog sna i pritisnuo taster na prigušenoj stonoj lampi. Ugledao je čovjeka u onoj mrskoj boji noći koju nikada nije volio. B. je kao majstor inscenacije sa skrušenošču odigrao dramsku pauzu i kad je prepoznao da se M. prizvao javi, napravio je korak naprijed. Jecajući:
– Cijenjeni prijatelju naše kuće, naš ugledni brat T. noćas je iznenada preminuo... Ostavio nas je da vječno tugujemo za njegovom lijepom glavom.
M. nije bio kapac da u cik zore sluša „tužbalicu sestre Batrićeve”... Pridigao se i pružio ruku saučešća. B. se poklonio ruci, a dvije suze se kanule kao žiranti tuge. Nastavio je pripovijest.
– Ceo grad će doći da se od njega oprosti i njegovu čestitu dušu isprati k Svevišnjemu. Kako je i zaslužio hteli bi da ga dostojno ispratimo u večnost. Svet će pohrliti sa svih strana i naša skromna kuća će biti tesna. Razmatrali smo da ga izložimo na trgu, ali ova slepa i gluha vlast nema sluha za velikane! Zajecao je i počeo da se culja. Supruga je poturila stolicu i pomogla mu da sjedne. Oluja tuge, padavine suza. M. je prekratio
– Ako mogu da pomognem, tu sam!
Prvi put nije pročitao blef. Ubila ga je crnina. B. je shvatio da igra poker bez karata i da je odigran „pot”! Uzvratio je’’repot’’.
– Jedno dvijestotine i pedeset hiljada utešilo bi ucviljenu majku i sestre.
M. je povukao škrabiju zagušenu još nebrojenim novčanicama i počeo da broji. B se zacenuo, potrešen sada iz drugog razloga. Pokupio je sumu i s dubokim naklonom... ustao.
– Ovo se ne zaboravlja besmrtni prijatelju naše kuće. Sav grad N. će znati za ovo delo.
M. je ustao oko podne. Popio kavu, prebrojao preostali novac. Preminulom je otišao viši dio. Pregledao je novine i preobukao se za saučešće. Pokupio je i suprugu. Krenuli su prema banderi na kapiji tržnice na kojoj se obično kače osmrtnice. Još je nije bilo. Izašli su na južnu kapiju prema trgu. Ni na glavnom trgu osmrtnice nema. Uputili su se ulicom prema Staroj varoši. Na ćošku su obrnuli desno ka prizemnoj kući pokojnika. Mir i niđe nikoga. Pored vrata nema poklopca od ukopne skrinje. Iz kuće izbija larma. Stupio je unutra. Kuću s ulaza počenje nekom vrstom dnevne kamare. Tavulini cijelom dužinom spojeni ujedno. Jela i pića cijelom dužinom. Gomila gosti cijelom dužinom. Popunjeno sve, sa svake strane. B. je ustao. Pozdravio je uglednog pokajnicu zdravicom.
– Veliki prijatelju kuće naše! Naš ugledni i nikad prežaljeni brat T. je iznenada preteka. Eno ga u čelo trpeze. Svet je pohrlio sa svih strana...U njegovo zdravlje! Živeli nam oba sto godina.
Mihailo RADOJIČIĆ
