Jedan od najznačajnijih stručnjaka regiona, koji je doktorirao upravo na temi klapske muzike u Hrvatskoj, već više godina je redovan gost, govornik i član stručnog žirija na pomenutoj manifestaciji.
- Specifičnost peraškog klapskog festivala je značajna. On je jedini klapski festival smješten geografski jugoistočno od Dalmacije, u Boki Kotorskoj, koja je u istoj mjeri baštinik klapske tradicije kao i sama Dalmacija. Naime, u Boki je dobro dokumentirano klapsko pjevanje već krajem 19. vijeka, što smo potvrdili istraživanjima u zadnje tri godine koja je potaknuo i podupirao Festival klapa, a posebno njegov izvršni direktor Milan Kovačević. Historijski gledano, drugi „bum“ klapa desio se u Boki od 1960-ih do početka 1990-ih. Taj je razvoj paralelno tekao s onim u Dalmaciji, pa su bokeljske klape tada nastupale na najuglednijem Omiškom festivalu klapa. Treći klapski preporod nastupio je u Boki negdje s osnivanjem Festivala u Perastu, 2002. godine – kaže Primorac i dodaje:
- Danas je festival prerastao u uglednu klapsku instituciju. Ona ponajviše okuplja klape iz četiri susjedne zemlje: Crne Gor e, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, ali dobrodošle su i klape iz raznih drugih zemalja, posebno mediteranskih. Nema diskriminacije prema nikome: nastupaju i muške i ženske i mješovite klape, repertoar je raznolik, kao i načini klapskih izvedaba.
Iza ovog mladog naučnika je istraživački rad u okviru mnogih naučnih projekata iz oblasti tradicionalnog pjevanja, i to na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti gdje danas radi. No, on potcrtava da je sve više stručnjaka koji se svake godine pridružuju međunarodnom žiriju.
- Umjetnički direktor je od 2013. Jasminko Šetka, jedan od najuglednijih i najuspješnijih klapskih stručnjaka današnjice. Naravno, u skladu s ovakvim razvitkom kvalitete i sudački kriteriji su sve stroži... Ovdje ne smijemo zaboraviti niti vjernu publiku koja je iz godine u godinu stalna, ali i sve brojnija. Također, ne smijemo ispustiti iz vida nezaboravna zajednička druženja klapa uz pjesmu, bogatu trpezu i vino, koje se svake večeri nakon završenog koncerta odvija na prekrasnoj taraci samostana Svetog Antuna s pogledom na zaljev. Sve u svemu, klapski festival u Perastu širi i pomiče granice muzičke, ali i one kulturne i međunarodne. U tome je zasigurno predvodnik unutar cjelokupne klapske formacije odnosno pokreta – kaže Primorac.
Naš sagovornik je, pored ostalog, jedan od urednika prvog broja festivalskog časopisa Lirica i jedan od autora knjige „Ludvik Kuba: Pjesme dalmatske iz Boke (1907)“. Na pitanje da li se festivalima poput ovog u Perastu može sačuvati tradicionalno muzičko stvaralaštvo jednog regiona, on odgovara:
- To je pitanje vrlo upitno sa stanovišta današnje etnomuzikološke teorije. S jedne strane – da. Tradicija se na takav način u jednom specifičnom obliku prenosi s generacije na generaciju. Ali, to nije onaj „stari“, „izvorni“ način, već je to posredovano vježbanjem, žirijima, „uljepšavanjem“ tradicije. Ipak, kolo historije ne može se zaustaviti i transformacije u muzici, kao i kulturi uopće, jesu nužna, sveprisutna i nezaobilazna činjenica. S druge strane, festivali jesu najstandardniji i, na ovim prostorima, najprisutniji oblik „čuvara tradicije“. Ali, uvijek imajmo na umu da oni gotovo redovito selektivno pristupaju problemu, odnosno probiraju iz tradicije ono što smatraju da će se dobro uklopiti u novo vrijeme i suvremene muzičke trendove, a onda to i preoblikuju u skladu s nekim općim ili lokalnim pravilima estetizacije i stilizacije.
Kao primjer navodi pjesme iz najstarijeg sloja bokeljske tradicije - jednoglasne svatovske, koje su slične onima iz crnogorskog zaleđa. Naime, kada se te pjesme harmoniziraju četveroglasno i izvedu ih klape, one dobijaju novu estetiku.
- Pjesme su tako mnogo složenije u odnosu na izvornik, postaju praktički neprepoznatljive samim izvornim izvođačima, pretežno ljudima starije dobi, a i većini drugih slušaoca. Publika ih prihvaća više ili manje, i često postaju tek marginalnim simbolom identiteta, jer ne dobivaju mnoge poklonike. No, ako je klapski aranžer nadahnut i vješt pa ako ta obrada pjesme bude zanimljiva i primamljiva publici, pa je klapa još dobro i otpjeva, tek tada će takva pjesma zaživjeti u punom smislu riječi i postati trajno popularna klapama, i neće se zaustaviti na tome da je jedna klapa obradu praizvela i kasnije je samo ona, i to rijetko, izvodi.
Kao izuzetno dobar poznavalac ne samo hrvatske, već i muzičke tradicije Crne Gore, Promorac podsjeća da su etnomuzikološka istraživanja u Crnoj Gori u posljednih dvadesetak godina pokazala su veliku raznolikost i bogatstvo stilskih tradicija u narodnoj muzici, kako vokalnoj, tako i instrumentalnoj, nego što se to ranije percipiralo, u socijalističkoj Jugoslaviji.
- Naime, do ranih '90-tih česta je bila stereotipija da se „prava“ crnogorska muzika svodi na jednostavne melodije poput one poznate „Pod onom gorom zelenom“ i „planinski“, „opori“ način izvedbe. Iz toga je nerijetko proizlazio i stereotip da su Crnogorci u suštini - nemuzikalni i da im je vrhunac muzičke tradicije guslarstvo, odnosno izvođenje deseteračkih pripovjednih, osobito epskih, pjesama. Dr Slobodan Jerkov ove je godine objavio knjigu „Muzička tradicija i muzikalnost Crnogoraca“ u kojoj dekonstruira mit o nemuzikalnosti Crnogoraca - navodi naš sagovornik.
On posebno ističe da je crnogorska muzika - narodna i popularna, a manjim dijelom i umjetnička (klasična), „sinteza vrlo raznorodnih i dinamičnih utjecaja i prožimanja“.
- Zapravo, umjesto o jedinstvenoj crnogorskoj narodnoj muzici, trebalo bi ovdje prije govoriti o raznim crnogorskim narodnim muzikama. Upravo je u toj raznovrsnosti njena ljepota. Svaka od ovih muzika posjeduje svoju izvanjsku i unutrašnju specifiku i ljepotu. Ne bi ih trebalo sve ubaciti u isti koš, niti ih na silu objedinjavati i standardizirati.
Kako je Hrvatska daleko ispred Crne Gore u radu na očuvanju nematerijalnog, a posebno muzičkog nasljeđa, željeli smo da čujemo od Primorca što je potrebno učiniti da bi taj segment kulturne baštine Crne Gore bio prepoznat u svijetu, onako kako je to slučaj sa klapskim pjevanjem.
- U susjedstvu, u regionu, na području zaštite putem lista nematerijalnih kulturnih dobara, i državnih i UNESCO-vih, pojačala se u posljednjem vremenu svijest o raznim unikatnim narodnim muzičkim tradicijama i njihovoj vrijednosti. Crna Gora može ići tim putem i zaštititi, na primjer, guslarske pjesme, sevdalinke stare Podgorice i Bara, starinske svadene običaje i pjesme Boke i Primorja, sekundnu dijafoniju u Pivi, tamburašku tradiciju u Pljevljima, narodne pjesme ulcinjskog područja i Malesije, mandolinske i a cappella klape u Boki, i tako dalje. Međutim, još bi bilo važnije kada bi se u crnogorskim medijima, a posebno na televiziji i radiju, više promovirali svi navedeni muzički idiomi. Dakle, kroz specijalizirane emisije uz uvod stručnjaka i nastupe KUD-ova, klapa, guslara, narodnih orkestara i drugih izvođača. Naravno, postoje i razne druge varijante zaštite i promocije, poput pravljenja dobrih dokumentaraca, privlačenja mlađih izvođača atraktivnim gostovanjima i turnejama – zaključuje Primorac.
K.J.
Foto: Kotor Art/Festival klapa
