Predstava je nastala u regionalnoj koprodukciji, Hartefakta iz Beograda, Bitef teatra iz Beograda, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i pozorišta „Ulysses“ sa Briona.
Radeći na tesktu, Biljana Srbljanović je istakla:
„Pišem ovaj tekst dok gledam dnevne novine. U njima – jučerašnje vijesti: dva nasmijana, vesela starca bezbrižno ulaze u zgradu Specijalnog suda u Beogradu, gdje treba da svjedoče o učešću tajne policije u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije. Obojica su bili na najvišim položajima, obojica učestvovali u najstrašnijim zločinima, a da im dlaka s glave ne fali, vesele deke bez straha gledaju pravdi u vezane oči i smiju joj se u lice. A ja ne smijem ni ime da im izgovorim, jer je ona parapolicijska organizacija kojoj pripadaju, jača od svih pa i od mog života. Crna Ruka još postoji. Ona je dio našeg života a da mi to ni ne znamo. Ona mene za kosu vuče i ne dozvoljava da istinu kažem do kraja. Ona upravlja nama, kako god mi mislili da smo slobodni. Crna Ruka se ovdje, više od jednog vijeka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada. Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima. On je moje učešće u mladobosanskom pokretu pobune protiv gubice koju nam nameću, a koju ni ne znamo da nosimo. On je moje tajno tamburaško društvo i sokolski pokret. On je moj štit od zalutalog trećeg metka koji, nikad ispaljen u Sarajevu, još uvijek luta Balkanom vrebajući svoju posljednju žrtvu. Princip nije ni terorista ni heroj. On je žrtva baš kao i svi mi“.
Dino Mustafić, reditelj predstave ističe: „Istorija i sudbina su neumoljive za Balkance, privezuju nas za grobove i uspomene, stalno nas dovode u nacionalnu nužnost i dužnost da preispitujemo svoje pozicije. Umjetnost ne zanima istorijski fakat, već ljudska sudbina, strahovi i nadanja poput Mladobosanaca koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, željeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu južnoslovenskih naroda. Kada sam čitao tekst, mogao sam da čujem lupanje srca tih klinaca, jer su imali svoju utopiju i ostali joj vjerni, pravedni u svojoj nakani, ali su nosili sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskušenja, naposljetku, kaznu i grijeh za učinjeno. Ovo nije ni politička, niti istorijska drama, već je angažovana, jer vodi i prema našoj stvarnosti koju prepoznajemo, dok njezin umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte. A oni koji se pamte nikada nisu usamljeni. Zato će ova drama imati važno mjesto u istoriji južnoslovenske drame. Vjerujem da će ova predstava pokazati koliko je važan odabir i način onoga čega se trebamo i moramo sjećati kako bi osvijetlili i osvjestili našu sadašnjost kroz našu prošlost“.
Dramaturzi su Željka Udovičić i Božo Koprivica, kompozitor je Draško Adžić, a scenograf je Dragutin Broz. U predstavi glume Milan Marić, Svetozar Cvetković, Ermin Bravo, Marko Janketić i Amila Terzimehić.
