Ognjen Sviličić je neko za koga se obično veže floskula „Splićanin sa stalnom adresom u Zagrebu“. Reditelj, dramaturg, pisac i još mnogo toga, prepoznat je po kritičnom stavu koji „upakuje“ u naizgled monotonu svakodnevnicu. Od kratkometražnog filma „Domina“ kojim je 1997. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, navikao je na nagrade. Debitantskim igranim filmom „Armin“ bio je laureat i u Karlovim Varima 2007. godine, a međunarodni uspjeh postigao je naslovom „Oprosti za kung fu“, koji je prikazan na Berlinalu.
Koautor knjige „Kupujmo hrvatsko“, nedavno je na festivalu Odakle zovem u Podgorici predstavio knjigu „Glava velike ribe“.
Posljednjih godina njegovo ime se najčešće vezuje za scenario veoma popularnog hrvatskog sitkoma „Stipe u gostima“, koji oslikava savremeni trenutak njegove domovine. Na pitanje što se u Hrvatskoj promijenilo u proteklih godinu dana, otkad su postali dio Evropske unije, Sviličić kaže:
-Evropska unija gotovo ne mijenja ništa u odnosu prema kulturi. Mijenja, doduše, jednu jako bitnu stvar: primijetio sam da je u hrvatskim novinama prije bilo dosta vijesti iz regije, za koju zapravo više nismo vezani. Ali, na neki način Hrvatska je ostala u tom međuprostoru regije i EU. Za EU se još nismo „prikačili“ da nas u doslovnom smislu počne zanimati što se događa Mađarskoj – mada sve više – ili Švedskoj, a regija još nije ušla u EU. Tako da je Hrvatska sada u zračnom prostoru, negdje između. Ne zna se što je. Mentalitetom definitivno pripadamo regiji, ali bi htjeli biti vjerojatno nešto drugo, kao i svi iz regije. Ja mislim da je ovo jedina regija na svijetu u kojoj niko ne želi biti. Svi bi zapravo željeli biti negdje drugdje, niko ne želi biti na Balkanu. I Albanija tvrdi da nije na Balkanu. Svi će to govoriti...
On primjećuje da je, pak, sve manje vijesti iz regije, i da se pažnja preusmjerava na zemlje u kojima se Hrvatskoj sada „kroji budućnost“.
- Sada mi više nije svejedno kada u Mađarskoj pobijedi destnica, jer će oni ući u Evropski parlament i izglasaće zakon da ja sjutra ne smijem nositi kratke hlače ili da radim nešto drugo što njima padne na pamet. Hrvatska počinje da shvaća da joj je budućnost – Evropa, dodaje Sviličić.
Hrvatski zaokret udesno: No, i u Hrvatskoj je desnica, na neki način, ponovo u usponu, pošto će HDZ imati najveći broj poslanika u Evropskom parlamentu.
- Hrvatska je, u principu, konzervativna desničarska zemlja. Razlika između desnice u Hrvatskoj prije i sada je ta što je desnica prije bila „janjetina, vino, Hrvati, zastava“, a desnica danas se više vezuje uz Katoličku crkvu. Desnici je sada jako teško, jer u Hrvatskoj više nema Srba - pošto smo ih sve istjerali, kao što ste čuli. Tako desnica više ne može govoriti „Ovi Srbi nas gnjave“, jer ih više nema. Kinezi i drugi još nisu došli, jer smo previše siromašni. Desnici je to veliki problem, pa su navalili na homoseksualce - sada im oni smetaju i to što bi željeli da imaju brak, pa im smeta što se radi nedjeljom i slično. Znači, počela je jedna uljuđenja desnica koja se uvijek događa kada zemlja „izađe“ sa Balkana.
Odbacivanje „balkanskoga“: Hrvatska svakodnevica je za neke, poput našeg sagovornika, odavno „odbacila“ ono „balkansko“ u kulturi Hrvatske. On kaže da, za razliku od ostalih zemalja sa Balkana, „Hrvatska –nema komšiluk“.
- Živio sam u dvadesetak stanova u Hrvatskoj. Nikada nisam upoznao čovjeka koji živi prekoputa mene, osim u slučaju da smo trebali promijeniti osigurač u haustoru. Nikada nisam išao kod susjeda na kavu. Drugačije su te zemlje, koliko god mi mislili, i moramo priznati te različitosti.
U ovom, da tako kažemo – „našem“ dijelu Balkana, kultura je danas na nivou improvizacije. Ali, Sviličić kaže da u tom dijelu Hrvatska nije napravila veliki otklon od Balkana.
- Ono što je ostalo u hrvatskoj kulturi, mentalitetu, jeste ta velika provincijalnost, ta čaršija. I u Hrvatskoj je i dalje užasno nepopularno postići neki uspjeh, pogotovo u inozemstvu, a to je odlika takve provincije. Ne mogu reći da je to odlika malih zemalja, jer je i Danska mala zemlja, pa tamo žele da njihovi ljudi odu u Holivud ili da dobiju Nobelovu nagradu. U Hrvatskoj ljudi ne žele da iko dobije Nobelovu nagradu ili – ne daj bože – da nešto napravi. A kad nešto napraviš, onda si...
Evropski gospodari prstenova: I – tu Hrvatska zaista nije odmakla ni od Crne Gore, posebno kada je riječ o uspjehu na evropskoj kulturnoj sceni. Iako se takvima rado hvalimo pred drugima, ne prihvatamo ih baš dobro, niti na pravi način vrednujemo ono što su postigli.
- Ali, još nešto je tu karakteristično. Pitate me – koje su razlike između vas i nas, da biste percipirali sebe. Na isti način Hrvati pitaju Njemce da bi percpirali sebe. To ne rade nacije koje su zrele. Generalno, tu možemo da govorimo o Skandinaviji koja je antipod Balkana: ako znate „Gospodare prstenova“, oni su Frodo, a mi smo onaj mali Golum... Problem svih nas, balkanskih nacija je što nemamo svoj identitet, nismo samouvjereni, nego tražimo identitet propitkujući druge. Iz razlike između Hrvatske i Crne Gore, vi nećete shvatiti što je Crna Gora – jedino što je Hrvatska. Problem je što smo mi svi presramežljivi u tom traženju identiteta da bi ga mogli naći. Zato smo - na neki način - slični Njemcima. Oni svoj identitet, naravno, ne mogu vezati za period nacizma, pa se uvijek traže, kao i mi. A mi imamo dva identiteta: jedan je onaj nacionalistički, a drugi je „postjugoslavenski“... Dakle ovo što ste me pitali – što se promijenilo – nije se promijenilo puno. Sve države imaju istu stvar: ili su užasno Srbi, ili su užasno Hrvati, ili su užasno Slovenci... ili su užasno Jugoslaveni. A ništa od toga ne postoji. Sve je to fiktivno, jer ovo je svijet kapitala.
Industrijska proizvodnja kulture: A u tom svijetu kapitala, umjetnost je, nekako, najviše stradala zbog toga što je postala u potpunosti „industrijska“ kategorija – više se ne može govoriti samo o tržištu, već je i kultura posljedica neke „industrijske proizvodnje“. U tako surovoj realnosti, da li prava umjetnost uopšte može doći do izražaja? Sviličić kaže da je umjetnost itekako bitna, ali je „nevidljiva“ jer „ne donosi odmah korist“. A zatim s osmjehom pokazuje video snimak kojim želi da demantuje da „umjetnost nije bitna“.
- Riječ je o snimku iz Pariza, gdje ljudi doslovce naguravaju – k'o da su gladni kruha – da bi snimili „Mona Lizu“. Ona vjerojatno nije donijela nikakav novac u ono doba, osim novca koji je za sam portret isplaćen Da Vinčiju, ali je ona danas izuzetno bitna. Kultura je nešto u čemu mi ostavljamo pečat. Bez toga smo, zapravo, ništa. Kultura ne može donijeti novce, niti služi da bi donijela novce. Ali, da li vam novce donosi kada, eto, zapjevate ili kada se zaljubite u nekoga? Naravno da ne. E, kultura je jedna od takvih stvari.
Pa, da li nam onda kultura može dati taj identitet za kojim tragamo? Sviličić je saglasan da može, ali onda ga moramo i tražiti - preko kulture.
- Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali Hrvatska to ne radi. Mi tražimo identite preko kulture jedino onda kada se želi pokazati da je Hrvatska bolja od ostatka Balkana. Znači, tražimo identitet preko Krleže samo da bi vama dokazali: „Gledajte, mi imamo Krležu, jer smo mi u to vrijeme bili Austrougarska, a vi - Turska“. To je hrvatska kultura. A Hrvati ne traže identitet preko kulture, nego preko nogometa, tj. sporta. To je taj „sport fetiš“! Međutim, cijeli sport će otići, niko više neće znati što je bilo prije pet godina... Eto, znam par zaista dobrih bugarskih filmova, ali je najpoznatiji Bugarin jedno vrijeme bio Hristo Stoičkov, koji je takav kakav jeste. Jadne su te zemlje koje traže identitet preko sporta, jer to znači da u zemlji ništa drugo ne postoji – zaključuje poznati hrvatski autor.
Kristina JERKOV
Foto: Ivana BOŽOVIĆ
