Riječ je o drami Morisa Meterlinka, nastaloj u produkciji ATAK-a, koja obiluje kuriozitetima novijeg pozorišnog stvaralaštvu kod nas. Naime, podgorički reditelj postavio je u ambijent zabačenog dijela vojnog aerodroma u Golubovcima, prepuštajući publiku da u sami smiraj dana posmatra igru glumaca Jovete Ljumovića, Hasije Borić, Petra Kandića, Jelene Simić, Aleksandra Gavranića i Anđelije Rondović, i članova glumačkog ansambla „Homer“ Božidara Dende, Bojane i Miljana Otaševića i Anđele Dragović. Počev od dolaska oko 150 gledalaca do improvizovane scene, kojoj je putem nagoviješteno da su rat i smrt dvije okolnosti u kojima se odvija radnja Meterlinkove drame, preko zvukova aviona i helikoptera koje su upotpunjavali taj doživljaj tokom predstave, do vojnika koji repetiraju puške čije su cijevi okrenute prema junacima priče, Sošić je auditorijumu pružio cijeli niz intenzivnih osjećanja, koji su varirali od smijeha do straha i očaja.
- Publika je od starta pristala na ambijent, scenske elemente i datosti koje smo napravili. Pristala je na vatru koja u pozadini gori sve vrijeme, na to da gleda i čeka kako se pet minuta približava povorka glumaca, na zvukove i tišinu... Pristala je na gubljenje svjetlosti: mi smo počeli predstavu u 20 i 15 časova i ona se pred kraja igrala skoro u potpunom mraku, što je i bila naša namjera – precizira reditelj.
On dodaje kako se na predstavi radilo manje od mjesec dana, a proces je bio veoma kompleksan: počev od adaptacije visoko estetizovanog, simboličnog teksta, do ansambla koju su činili profesionalni glumci i naturščici koji imaju oštećenje vida. Sošić kaže i kako je suština njegovog rediteljskog pristupa bila ta da bude ravnopravan prema naturščicima i onima koji su profesionalni glumci, sa željom da „ujednači njihove kvalitete, igru i pristup projektu“.- Moj zadatak je bio da sve to sklopim u cjelinu, da sve funkcioniše kako treba u ovom ambijentu. I - cjelina postoji, mislim da smo uspjeli da se izborimo sa tim genijalnim, a jako teškim tekstom koji se teško postavlja na scenu. Posebna je vrsta ljudske i profesionalne odgovornosti raditi sa ovakvim ljudima. Ali, mislim da smo odradili častan, pošten posao koji je u krajnjem – kada se sve uzme u obzir – imao zadatak da se napravi jedna pozorišna predstava koja će dotaći granice umjetnosti.
Na pitanje da li je, onda, svrha umjetnosti da dovede u istu ravan umjetnost i one kojima to nije profesija, a našli su se u njoj, Sošić odgovara:
- Bez otvaranja jednog od najsloženijih pitanja u umjetnosti uopšte – o djelu i posmatraču – mogu reži da bez ozbira ko glumi u predstavi, gdje se ona dešava, nama je cilj bio da napravimo umjetnost, pravu pozorišnu predstavu koja neće zaostajati ničim i koja neće tražiti alibi ni u čemu.
Sličan cilj ima i glumica sarajevskog Narodnog pozorišta Hasija Borić, koja početkom naredne pozoršne sezone pokreće akademiju za školovanje djece i mladih, kako onih koji nemaju, tako i onih koji imaju neke probleme u razvoju i svakodnevnom funkcionisanju.- Željela sam bliže da vidim kako izgleda takav jedan projekat, a prije svega motiv su ova fantastična djeca sa kojom sam radila. Uz to, Dragana Tripković, ATAK, i svi koji su okupljeni oko ovog udruženja su zaista izvanredni i zato sam odlučila da dođem. Tu je, naravno, i povezivanje nas koji govorimo istim jezikom, a sve manje smo povezani.
Ona dodaje kako je imala posebnu želju da sretne drage prijatelje u Crnoj Gori, prije svega Jevrema i Balšu Brkovića, zatim Bora Stjepanovića, Ljuba Đurkovića, Mija Popovića, Mirsada Rastodera i, dodaje, „da upozna Andreja Nikolaidisa, jer su to sve ljudi čija joj je umjetnost bliska“. Uz to, Borić se nada da će i u našoj zemlji predstaviti predstavu na kojoj će početi da radi već po osnivanju pomenute akademije.
A kada je riječ o samom tekstu Morisa Meterlinka, „intervencijom“ dramaturga Vaska Raičevića je prilagođen nesvakidašnjoj glumačkoj postavi - slabovidim naturščicima.
- Meterlinkov tekst je prilično „literaran“ tako da smo radili da ga napravimo konkretnijim, da likovi budu malo „življi“, da ne bude sve apstrakcija i da ne igramo simbole, jer se gledalac teško može emotivno vezati za tako nešto. Što se tiče ovih naturščika, nismo željeli da uključujemo neke ljude sa margina, već da su oni dali veoma važan doprinos ovoj predstavi kvalitetom svoje igre. A da ne govorim koliko su glumci u tim specifičnim zadacima morali da uče od njih, kao i oni do njih.
S obzirom na to da su ambijent i ovakav sastav glumačkog ansambla, sasvim sigurno, glavni razlog uspjeha premijernog izvođenja „Slijepih“, postavlja se pitanje da li bi isti komad jednako dobro izvelo profesionalni glumački ansambl na nekoj zatvorenoj sceni.- U zatvorenom prostoru ova predstava bi dobila neka druga značenja. Kada bi je igrali tačno onako kako je Meterlink napisao, to bi bila neka intelektualno-poetska filozofska igra i teško da bi tu bilo nekog jako emotivnog naboja.
No, uz sve što je publiku „sačekalo“ dok se kretala ka svojim mjestima uz „pozornicu“, sasvim sigurno je radnja drame izazvala nelagodu. Raičević potcrtava značaj tog mjesta, kao nečega što ljudi odmah povezuju za vojsku, ratno stanje, opasnost – bez obzira da li živimo u mirnodopsko doba ili ne. Uz to, centralne figure komada su ljudi nesvjesni svijeta u kome se nalaze.
- Oni su tako, kao što bi Hajdeger rekao, „bačeni u svijet“ i sada moraju da se osvijeste gdje su, šta su, da naprave nove odnose sa stvarnošću oko sebe. U tom ratnom, pomalo apokaliptičnom stanju, dodatno smo zaoštrili odnos njihovog unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta i ta linija je vrlo jasna. Iz tih odnosa trebalo bi da su se jasnije iscrtali njihovi karakteri, neke ideje koje bi mogle da se čitaju iz toga.
Raičević za naš potral kaže da je još rano razmišljati o nekon novom izvođenju nakon prve reprize koja će biti igrana večeras, jer će sve zavisiti od odjeka koji će sama predstava imati javnosti.
- Što se tiče uslova, to je komplikovano jer bi bilo bespredmetno praviti neke kompromise pa to igrati u nekim drugim ambijentima čisto da bi se samo odigralo. O tome nam tek predstoji razmišljanje i pregovori sa raznim stranama – zaključuje on.
Ekipu koja je radila na predstavi „Slijepi“ čine još Saša Brajović, zadužen za dizajn zvuka, koordinator projekta Stefan Bošković, izvršni producenti Milena Radonjić - Čaran i Slobodan Radović, asistent produkcije Aleksandar Obradović, dok je direktorica projekta Dragana Tripković.
Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK) tokom pripreme i izvođenja ovog komada snima i dokumentarni film radnog naslova „Slijepi“, koji po konceptu Boškovića, režira Senad Šahmanović, kroz koprodukciju sa Radio-televizijom Crne Gore.
Projekat „Slijepi“ je podržala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori, Ministarstvo odbrane, Biblioteka za slijepe i Javni servis.
K.J.
