Prošli put smo je u Crnoj Gori vidjeli i čuli u klupskom abijentu, u Podgorici, a čuvena hrvatska džez i pop pjevačica se s radošću sjeća dva nastupa u Montanaro Jazz Club-u. Večeras će nastupiti u savim drugačijem ambijentu: Boka Kotorska, Kotor, Stari grad, otvorena scena, drugačija publika, pa na pitanje čime planira da otvori koncert, čuvena Josipa Lisac za Portal Analitika odgovara:
- S obzirom na to da je tu more, da je izuzetno puno žena ovdje, da ima dosta muškaraca –pomoraca... Načinila sam u glavi sliku i biće to „Kapetane moj“.
Upravo je ta pjesma Zdenka Runjića obilježila živote mnogih žena, naročito onih čiji su muževi pomorci. U njenoj interpretaciji ova pjesma je i danas posebna... Ne samo ovaj hit, već brojne saradnje sa drugim poznatim autorima regiona obilježile su više od četiri decenije njenog trajanja na muzičkoj sceni.
I zato, kada se danas pomenu riječi „muzička diva“, one se i dalje vezuju za njeno ime.
- Danas sam dobila vodu „Diva“ – Durmitorska izvorska voda. Baš sam se nasmijala i pomislila da ću sigurno biti bombardirana takvim nazivom... Ne sviđa mi se to „diva“, da budem iskrena, iako znam na što mislite. Meni se nekako više sviđa – glazbena djelatnica. Ja sam muzički radnik više od 45 godina. Jesam li glamurozna, jesam li diva? Ja tako sebe ne gledam, i nikada nisam. I možda je to razlog zašto danas ovdje razgovaramo. Nisam, zapravo, željela zamišljati svijet kao diva, niti biti izolirana u tom smislu nedodirljivosti. To su, zapravo, anglosaksonska mjerila, a ja, ipak, živim u jednom drugom prostoru, meni je ovdje puno draže... Ja jesam u svom svijetu, definitivno, ali tu nema mjesta za dive. Jer, to zna da bude, onako - šaljivo. A ja to nisam. Ja se ne šalim, ja radim ozbiljno – ističe naša sagovornica.
Pismo Karlu: Josipa Lisac uvijek – pa i danas – radi ozbiljno. Svaki njen izlazak na scenu je doživljaj u svakom pogledu, kako za publiku, tako i za nju. Doživljaj je vidjeti i u predstavama i filmovima u kojima je igrala. Da li to znači da je njen život – mjuzikl? To ni sama ne zna... A da li bi to bilo filmsko ili scensko djelo?
- Ne znam odgovoriti ni na jedno pitanje, a moglo bi biti svega. U svakom slučaju, bila sam upitana puno puta da li bih pisala knjigu – ne bih. Da li bih pisala autobiografiju – ne bih. I zato, moja biografija - da li će to biti teatarsko, filmsko djelo... Ima tu svega. Tako se i koncert ponekad zna odigrati. Tako je 2006. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu bio koncert „S ljubavlju – posvećen Karlu Metikošu“, gdje sam napisala njemu pismo koje, jasno, nikada neću poslati. Htjela sam mu reći što ima novoga, kako mi je sad, ko je još tu, s kim se družim, kako mi je... Vrlo „ovovremenski“ koncert.
No, nada se da će, možda, jednog dana neko „načiniti taj spoj“ i napraviti njenu biografiju tako da na to neće moći da utiče.
- Ali, sve vrijednosti, ako jesu prave, uvijek potvrđuje vrijeme. Zato bih i tu biografija ostavila nekom drugom... Nastupala sam u puno kazališnih predstava – volim teatar, bila sam u filmovima – volim film. Kako će sve na kraju biti, vidjećemo.
Okret za pogled u budućnost: Mnogo je specifičnosti koje se vezuju za karijeru Josipe Lisac - i kada se govori o njenoj umjetničkoj strani, i kada se pominje njena unikatnost – baš kao kod umjetničkog djela.
- Ne mogu sebe nazvati ni umjetnicom – ne želim to, malo je previše bahato. To bih željela čuti od nekog drugog. Ja jesam na tom putu ka umjetnosti, ali želim je zagrabiti, dohvatiti. Možda u tome i jeste čar – ta vječita borba, stremljenje ka dobrom, najboljem, i u tom smislu da si cijelo vrijeme na stvaralačkom putu, da nisi još došao do cilja. Jer, ako dođeš do cilja, šta onda?
Kada se osvrne na decenije intenzivnog rada na sebi i publici, na izgrađivanju vlastitog odnosa prema sceni, tako i publike prema njoj i onoga što reprezentujete na sceni, na pitanje čemu biste se sa najvećim uživanjem vratila, kaže:
- Razvojni put... Svaki dan je novi dan. Svaki dan je nešto drugo – nešto što je bilo slično, juče se dogodilo, ali nije isto... I sjutra je novi dan. Mene je uvijek privlačio, zapravo, taj razvoj gdje ti upotrijebiš i svoju maštu. U krajnjoj liniji, ja postojim da bih se razvijala, da ne bih bila ista. Zašto zaspati u jednom vremenu prije 20, 30 ili 40 godina, a mogu ići dalje? A čemu bih se vratila? Teško je sada to reći. Trenutno sam u ovom – svom vremenu, u ovoj svojoj dimenziji. Ali sam i u nekom drugom vremenu, jer još uvijek u meni živi jedna mlada djevojka. Možda je ona ta koja meni govori: gledaj sada ovo, pokucaj na ova vrata, otvori ovaj prozor. To su sve životne kušnje, sve su one kroz moj život išle onako kako je to trebalo ići. Uvijek se okrenem polako da bih imala snagu ići naprijed. Dobro je, zahvalna sam, i sretna i zadovoljna svojim životom, bez obzira što je on donio težine kušnje najteže trenutke ali ja sam to shvatila, razumjela, spoznala osvijestila. Shvatila sam da, koliko god je čovjek jak i slab, da se mogu nositi sa svim tim. Na tome sam zahvalna. Na kraju, svaki put kad imam susret s ljudima na koncertima, uz sve te lijepe riječi, uz njihovo prisustvo, ne aplauz kao aplauz, nego poštovanje - to je ta podrška koja tjera dalje, to je ta podrška koja uvijek stoji iza tebe i kaže: „Hodi naprijed, vidjećeš još nešto novo“. I zato sam beskrajno zahvalna.
Iz ovoga što nam je umjetnica ispričala, može se zaključiti da još nije napisana pjesma koja bi bila najsličnija onome što je Josipa Lisac bila, što biste željela bude ili što predstavlja njen „razvojni put“.
- U stvari, sve su pjesme to na neki način: od „Dnevnika jedne ljubavi“ što je Ivica Krajač pisao tekstove, a kasnije Alka Vuica preuzela, čak i neki ljudi sada to pokušavaju, jer znam kada pročitam tekst pokušam da on mene dodiruje. Ne mora, u krajnjoj liniji, ali je ovako vjerodostojnije. I svaki tekst je, zapravo, to – kaže ona i kao pravi odgovor daje nam pjesmu „Vjernost“ (sa albuma „Hoću samo tebe“) za koju je tekst napisala Alka Vuica, a muziku Karlo Metikoš.
Kristina JERKOV
Foto: Ivana BOŽOVIĆ
