Nedavna posjeta pape Franja Južnoj Koreji dogodila se u isto vrijeme kad i raketne vježbe u Sjevernoj Koreji, a zvaničnici režima Kim Džong-ila nijesu imali prikladne riječi za gostovanje Rimokatoličkog poglavara u njihovom komšiluku.
Status katolika u Sjevernoj Koreji se ne može nazvati idealnim, a o tome svjedoči i fratar Džon Park, koji je redovan gost jedine priznate katoličke crkve u Pjongjangu, od 2000. godine.
“Kada sam prvi put stigao ovdje, ljudi su istrčali iz crkve i zaletjeli se na kaluđericu, redom padajući na kolena i ljubeći joj ruku. Izgledalo je kao da nijesu vidjeli kaluđericu više od pola vijeka“, rekao je Park.
Sjeverna Koreja je od strane SAD optužena za progon vjernika, uz obrazloženje da postoji svega nekoliko crkava koje postoje da bi stvorile privid vjerskih sloboda.
Katolička crkva u Pjongjangu je poznata kao “tiha crkva“, koja nema nikakve veze sa Vatikanom i nema niti jedno stalno svešteno lice.
Takođe, postoje i velike razlike u odnosu na ostale katoličke crkve, ne postoji ispovijedanje, a navodno je zabranjeno jer bi u slučaju da je svešteno lice iz Južne Koreje to predstavljalo čin špijunaže.
Većina katoličkih vjernika Čangčung crkve u Pjongjangu je to postala prije korejskog rata, koji je trajao od 1950. do 1953. godine, broj pripadnika je 2000. godine iznosio 150, a 14 godina kasnije pao je na 100.
Državna Asocijacija korejskih katolika vjeruje da u državi ima oko 3.000 vjernika Rimokatoličke crkve, dok Ujedinjene nacije procjenjuju da taj broj nije veći od 800.
“Čak i da su neki od njih stvarni vjernici, oni su za to izabrani od strane države. Policija, tajna policija, oni prate dešavanja u životu pojednica i određuju mu sve, pa čak i vjersko opredeljenje“, smatra Andrej Lankov, profesor društvenih nauka na univerzitetu Kokmin u Južnoj Koreji.
Da nije preporučljivo biti vjernik u Sjevernoj Koreji svjedoči i primjer Keneta Beja, Amerikanca koji je osuđen na 15 godina teškog rada, pod optužbom da je radio protiv vlade religijskim ritualima.
(CDM)
foto: AP
