Sezona je godišnjih odmora. Feragosto, što bi se reklo u crnogorskoj ne baš najtačnijoj interpretaciji italijanske tradicije, koja vodi porijeklo od rimskog imperatora Augustusa. Pravo ljeto je, nakon silnih kiša, napokon stiglo, Sunce prži, Vlada na odmoru, Skupština na odmoru. Čak su i najvažnija politička pitanja - kao, naprimjer, ko će vladati Podgoricom, glavnim gradom Crne Gore – ostavljena za neko bolje, hladnije vrijeme.
Nije preša, a i jesen je pametnija od ljeta. Rade samo građevinski radnici u Porto Montenegru, luksuznoj marini za megajahte svjetskog jet-seta u Tivatskom zalivu... I Amfilohije Radović.Otkako je temperatura skočila na više od +40 mitropolit ne staje. Evo ga sad u jednom, sutra u drugom selu, sad u jednoj, sad u drugoj nahiji, malo ga eno u Crnoj Gori, malo u Brdima. Nema odmora dok traje obnova, što rekli komunisti.
Ide mitropolit po Crnoj Gori i drži, a kakve će na ovu vrućinu do zapaljive govore.
O “lažnim ljudima”: Prošle je nedjelje ovako vazio o “istrazi poturica”, istorijski spornom zločinu nad crnogorskim muslimanima, koji je ujedno i tematski osnov Njegoševog “Gorskog vijenca”: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori i to treba imati u vidu.”
Čim sam to pročitao, rekoh: ovo treba zapamtiti. Jer ovo je postignuće, čak i za Amfilohija.
U rečenicama koje sadrže “ali” ili “međutim” ono što stoji ispred njih možete obrisati, to je tek retorički trik – ono što se hoće reći stoji iza te dvije riječi. ”Jeste da je strašno pobiti ljude”, međutim, “to su lažni ljudi”.
“Poturice”, dakle, nisu loši, odvratni, sramotni, nemoralni... ljudi. Oni su “lažni ljudi”. Oni, dakle, nisu ljudi.
Pravdanje zločina u višem interesu: Kada neprijatelju oduzmete sva ljudska svojstva, svako zlodjelo koje ste naumili počiniti nad njim postaje tek naporno, teško, možda čak, kako kaže Amfilohije, “strašno”, ali ipak nužno. Kao dezinsekcija, kao deratizacija. Amfilohiju ni to nije dovoljno, pa svoju odbranu genocida proširuje novom tezom. “Lažni ljudi” oko sebe siju smrt, ali ne bilo kakvu, nego “duhovnu”. Jesu li ti “lažni ljudi” uopšte živi? Šta su oni: zombiji, vampiri, energetski vampiri? Potom: je li zločin ubiti neživo? Konačno, može li se, uopšte, ubiti ono što nije živo?
Zločin po Amfilohiju ne samo da je bio nužan – u suprotnom, “danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori” – nego i nije bio zločin.Zaokret od Rusije ka NATO-u: Za vrhunskog mislioca nema strane, nepristupačne teme. Pošto se uspješno oprobao u filozofiji genocida, ove se nedjelje Amfilohije obreo u Gornjem Lipovu kod Kolašina i tamo se, na čistom vazduhu, upustio u geostrateško-etičko promišljanje aktuelnog crnogorskog političkog zaokreta od Rusije ka NATO-u.
Pa rekao ovako: “Gordost, samoljublje i vlastoljublje pomračuju ljudski um“. A kad se ljudski um pomrači... "Šta se događa u kijevskoj Rusiji sada zvanoj Ukrajina, šta se događa u Siriji i šta se događa na našem Kosovu i Metohiji, šta se nedavno događalo kod nas, šta se događa na svim ovim prostorima, a iza toga šta je? Vlastoljublje, vlast opaka i otrovna, pa kada se to ovaploti u ljudima koji budu na čelu naroda i država onda tek oni otruju i narode i države i povedu ih za sobom. Vlastoljublje u krv je zalilo i zalivalo kroz vjekove ljude i zemaljske narode.“
Lunatičke poruke ovdje su po pravilu najefektnije. I imaju najveću i najvjerniju sljedbu.
Amfilohije među one sklone vlastoljublju ne ubraja Vladimira Putina. Ruskim vladarima ionako nije do vlasti, nego šta će, zapalo ih, mora i to neko. Tako, naprimjer, jedan od Putinovih prethodnika, car Nikolaj Drugi, nije vladao u uobičajenom smislu te riječi. On se, otkriva Amfilohije, koji je ovo ljeto baš zaredao sa horor-referencama, ustvari - borio protiv demona. ''Sada nam je jasno da je ubistvo carske porodice plod nacifašizma koji je zatrovao Evropu i boljševizma, koji su u krv zavili Evropu i svijet. Upravo je Nikolaj Drugi bio onaj koji je zadržavao demonsku silu da se spusti na ovaj svijet“, rekao je Amfilohije.
Mediji su među onima čiji je um pomračen vlastoljubljem, a o kojima je Amfilohije govorio, prepoznali - crnogorske lidere. Mitropolitova se kritika sasvim sigurno ne odnosi na Predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića. Taj je zadužio Srpsku pravoslavnu crkvu, a ova znala da pokaže zahvalnost, pa ga odlikovala. Što se Ranka Krivokapića, predsjednika Skupštine tiče, tu je sve jasno, Amfilohije ne treba trošiti riječi: njegovi freskoslikari Krivokapića su na jednoj od fresaka u velikom hramu u Podgorici smjestili u Pakao, skupa sa Titom i Marksom.Biće da je Amfilohije, prije svega, mislio na Mila Đukanovića, na čiji račun je više puta uputio teške riječi, ali i više puta za njega imao riječi pohvale: naprimjer onda kada je njega, a ne Momira Bulatovića, podržao na predsjedničkim izborima ili onda kada je Đukanovićeva Vlada Amfilohijevoj crkvi usula pare za raskošno otvaranje hrama u Podgorici...
Tako krupan politički događaj, kao što je crnogorski zaokret od Rusije ka NATO-u, nije mogao proći bez “direktnog uključenja” Srpske pravoslavne crkve, najuticajnije institucije u Crnoj Gori. Ova država odluku o pristupanju NATO-u može donijeti u Parlamentu, postoje svi uslovi za to. Suprotno raznim spinovanjima javnosti, istina je: za to je čak dovoljna i prosta većina. Problem nije ni dvotrećinska, mada, kažem, takva nije potrebna. Bude li se, uprkos svemu, išlo na referendum o ulasku u NATO, akcije Amfilohijeve i njegove crkve imaće ogromnu vrijednost.Ne samo zbog toga, u vremenu pred nama treba očekivati još sličnih, sve radikalnijih i radikalnijih Amfilohijevih istupa.
Bizarnost tih nastupa, koji se čine gotovo nestvarnima, nikoga ne bi smjela zavarati. Lunatičke poruke ovdje su po pravilu najefektnije. I imaju najveću i najvjerniju sljedbu.
(Preuzeto sa sajta Al Jazeera, uz dozvolu autora; oprema teksta: Portal Analitika)
