Legendarni filmski reditelj Veljko Bulajić, smatra da Crna Gora nije okrenula leđa antifašizmu i da je duh antifašizma opstao u Crnoj Gori, za razliku od nekih krajeva bivše Jugoslavije. U ponovnom prikazivanju epopeje „Bitka na Neretvi“ prilikom obilježavanja dana oslobođenja Nikišića, Bulajić vidi simbolični dokaz da su ideje antifašizma univerzalne i neuništive.
- Ima simbolike što je na dan oslobođenja Nikišća prikazana „Bitka na Neretvi“ jer mi se čini da u Crnoj Gori - za razliku od nekih krajeva bivše Jugoslavije - nijesu okrenuta leđa antifašizmu, antifašističkoj borbi. Naravno, i ovdje ima pokušaja da se zaborave vrijednosti antifašizma i partizanskog pokreta, ali taj duh antifašizma ipak opstoji. „Bitka na Neretvi“ je u posljednjih nekoliko mjeseci dva puta prikazivana na Radio Televiziji Italije; uoči Nove godine je prikazivana i u Francuskoj. Ima filmova koji žive dugo - to se dogodilo i filmu „Bitka na Neretvi“, smatra Bulajić u razgovoru za Portal Analitika.
Jedan od najvećih filmskih stvaralaca sa prostora Jugoslavije rođen je 23. marta 1928. godine u Vilusima, u blizini Nikšića, na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Filmsku režiju je završio u Rimu, u poznatoj školi legendarnog studija Ćinećita (Cinecita). Međunarodni uspjeh postigao je već prvim igranim filmom „Vlak bez voznog reda“ koji je osvoji nagradu publike na Filmskom festivalu u Kanu. Čuveni novinar i filmski kritičar Bogdan Tirnanić je ocijenio da je film „Vlak bez voznog reda“ u stvari početak takozvanog „crnog talasa“ u jugoslovenskoj kinematografiji, otklon od one zvanične, socijalističke slike jugoslovenske stvarnosti.
Prvim partizanskim filmom „Kozara“ Veljko Bulajić, kao italijanski đak, uvodi iskustva neorealizma u jugoslovenski film. Svjetsku popularnost Veljko Bulajić postiže epopejom „Bitka na Neretvi“, spektaklom koji je bio u najužem izboru za Oskara Američke filmske akademije za najbolji film van engleskog govornog područja. Film „Bitka na Neretvi“, od 1969. godine, kada je premijerno izveden u sarajevskoj „Skenderiji“, gledalo je više od pola milijade ljudi, a prije četiri godine na međunarodnom festivalu u Moskvi „Bitka na Neretvi“ je uvrštena u deset najznačajnijih filmova o Drugom svjetskom ratu ikada napravljenih. Film koji je nastao u doba one velike Jugoslavije, nadživio je državu u kojoj je nastao i vremenom postao jedno od najznačajnijih filmskih ostvarenja.
- Desilo se to iz više razloga. To je, prije svega, jedan moralno zasnovan pristup, „Neretva“ je pošten film, zato su ga prihvatili u Evropi i svijetu – jedan je od najgledanijih evropskih filmova ikada – sa više od 500 miliona gledatelja. Da nije bilo tog poštenog odnosa, da nije iskreno ispričana priča o borbi dobra i zla, ne bi taj film imao tako dug život, ne bi ga i mladi ljudi gledali sa gotovo istom strašću i žarom. Film i dalje živi svoj život; to je pokazala i odluka Festivala u Moskvi, kada je „Neretva“ svrstana među deset najznačajnijih filmova o Drugom svjetskom ratu. Zato bih rekao da duh antifašizma ipak živi, kaže Bulajić.
ANALITIKA: Uprkos tom što je temeljno uništavan? Prije dvije decenije, baš ovdje u Nikšiću, trebinjski gradonačelnik i kamiondžija Vučurović je sa svojom bratijom, podržan od brojnih Nikšićana, pjevao četničke pjesme... Znači li to nastavlja da taj slobodarski duh ipak nastavlja svoj život?
BULAJIĆ: Vjerujem da je tako. Ne samo u Crnoj Gori, nastavlja se, živi i u Hrvatskoj gdje je takođe bilo posrtanja i sličnih pjesama devedesetih godina, samo drugačijih protagonista. Antifašizam ostaje i opstaje u Evropi iako je je bilo pokušaja frontalnih napada, pokušaja da se antifašizam identificira sa staljinizmom, totalitarizmom... Neuništiv je antifašizam, taj duh ostaje i u Njemačkoj, eto i u Njemačkoj je „Bitka na Neretvi“, rado je prihvaćen i vrlo gledan film...
ANALITIKA: Zašto?
BULAJIĆ: Možda upravo zbog onog poštenog pristupa o kojem sam govorio. Vidite, lik njemačkog oficira koga tumači Hardi Kriger dat je na jedan sasvim drugačiji način nego što je do tada bilo u kinematografijama evropskih država; on jeste okupatorski vojnik, ali je i čovjek koji ima unutrašnjih pitanja, prikazana je i ta dilema koja je i kod Njemaca postojala. Naravno - kod nekih Njemaca...
ANALITIKA: Film je, između ostalog, upamćen i po karakterizaciji četnika, velikim dijelom se bavi njihovom kolaboracijom i vojnim slomom na Neretvi. Da li ste očekivali da, pola vijeka od kada je film snimljen, četnici vaskrsnu u realnom životu? Čini se da su četnici u filmu „Bitka na Neretvi“ izgledali čak i bolje, uglađenije, nego sadašnji četnici što se okupljaju na Ravnoj gori...
BULAJIĆ: (Osmijeh) Ne znam da li je to tako, doista, ne pratim situaciju u Srbiji, nemam komunikacija, gotovo nikakvih...
Oni četnici iz „Bitke na Neretvi“ su autentični četnici, prije svega po tome što su bili saveznici Njemaca, kolaborirali sa njima. Zapovjednik grupe Hajneken, pukovnik Šmithuber, je bio taj koji je izdavao direktna naređenja četničkim odredima. Na osnovu toga sam, zajedno sa Ratkom Đurovićem i mojim bratom Stevom Bulajićem, napisao tu dionicu scenarija na autentičnim podacima, dokumentima izdaje četnika, koji su nastojali da unište partizanski pokret prije nego što se, eventualno, saveznici iskrcaju negdje Evropi. Oni su se zagrlili sa Njemcima i Talijanima i to je bila njihova velika, velika izdaja. Izdaja koju oni i dan danas ne priznaju, stalno pokušavajući da rehabilitiraju četnički pokret.
Naravno, ne treba reći da i u četničkom pokretu nije bilo onih koji su željeli da fašizam padne; bilo je ih je, možda je poneki komandant tako razmišljao, ali generalno - kao pokret - u tom velikom, strašnom, istorijskom trenutku bili su – izdaja. Izdaja koja se ne može zaboraviti i ne treba i neće se zaboraviti. Nastavljače te ideologije je iritiralo što je film uspio, što su ga gledali milioni ljudi na svijetu i što su, možda prvi put, bile otvorene oči širokom broju gledatelja...
ANALITIKA: Je li ta antifašistička ideja bila ključna za veliku podršku koju je „Neretva“ dobila od angažovanih evropskih intelektualaca, kao što je, recimo, Sartr; film je 46 dana uzastopno prikazivan u Parizu, 40 dana u Rimu, po 30 dana u Čikagu, Njujorku... Je li tačno da je Pikaso besplatno radio plakat za Bitku na Neretvi?!
BULAJIĆ: Prije nego što odgovorim, želim jednu stvar konstatirati - jeste „Neretva“ bila jedan od najskupljih filmova koji su snimljeni u Jugoslaviji, možda i u Evropi u to vrijeme. Koštala je jako puno. Ali je i donijela jako puno. Recimo, film je ostvario takvu zaradu da je samo Jadran film od procenta novca s kojim je učestvovao u proizvodnji filma, tada zaradio 1.250.000 dolara. Što je ogromni novac bio za to vrijeme - od toga je Jadran film je napravio atelje, laboratoriju, kupio tonske uređaje... Hoću da kažem, ako je film skup, to ne znači da su bačene pare – ne, skup film može i donijeti velike novce, kao što je recimo donijela „Neretva“ i digla Jadran film na noge...
Naravna stvar, kad film uspije, onda krenu i druge stvari, kao što je taj detalj oko Pikasovog plakata. Kako je došlo do plakata i Pikasa? Vidite, tada se moj dokumentarni fil Skoplje 63, potresna priča o zemljotresu, prikazivao na festivalu televizijskog filma u Monte Karlu. Predsjednik žirija je bio Marsel Ašar, francuski akademik koji je inače bio intimni prijatelj sa Pikasom, kod njega je stanovao dok je festival trajao, odnio je Pikasu film Skoplje 63. Pikaso je vidio film, jako mu se svidio i došao je na završnu večer da čestita svim okupljenim redateljima, da se malo druži. I meni je čestitao, rekao da mu se film jako dopao. Tada sam dobio Gran pri – Zlatnu nimfu - i tu smo se upoznali i čak onako dobacili da ćemo se obavezno sresti negdje...
Kad sam završavao „Bitku na Neretvi“, onda smo, skupa sa stranim partnerima, Henrijem Vajnštajnom, Oliverom Grinom, rekli: „Hajmo, kad je već ovakav Pikasov odnos prema filmu, hajmo pokušat da mu predložimo da napravi plakat“. Uspostavili smo vezu sa njegovim agentom, u saradnji sa jednim našim čovjekom koji je inače bio u emigraciji... I ponudimo mu; tražio je da vidi film, međutim film nije bio završen pa sam mu poslao sat i po montiranog filma, sa titlom na francuskom jeziku i muzikom. Odgovorio je da će napraviti plakat. E sad, odmah se postavilo pitanje - ko će platiti taj plakat, Jadran fim, producenti... Znate kako je - platit Pikasov rad, to su velike pare...
Onda sam pokušao da nekako obezbijedim novac, išao sam kod Vidoja Žarkovića i pitao ga: „Vidoje, takva i takva situacija; hoćemo li se odreći plaka ili da pokušamo da nađemo negdje nekakve pare? Vidoje kaže: „Pa dobro, Vlada će nešto, vidjećemo, snaćemo se, nemoj da propuštimo takvu priliku“. U međuvremenu, zvao sam Pikasovog agenta i pitao za honorar; odgovorio je da će javiti sjutradan jer mora pitati Pabla. I javio se već sjutradan. Kaže – ništa, ne treba novac, Pikaso daruje plakat, ali moli da mu pošaljite kolekciju najboljih vina iz Jugoslavije!
ANALITIKA: Karton vina za plakat Pabla Pikasa?
BULAJIĆ: Tako je bilo. Spakovali smo dvanaest vina iz Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Slovenije; šta ja znam kojih krajeva (smijeh)... Kolekciju smo poslali po Popoviću, jednom službeniku Jadran filma, predao mu je karton vina. I, eto, to je ta priča....
ANALITIKA: A koliko je tačna jedna druga priča, neki kažu legenda, da Vam je Orson Vels – kada je vidio impresivnan broj ljudi i ratnom mašineru od deset hiljada statista JNA, 22 aviona, 74 oklopna vozila, 20 tenkova – predložio da sa tom vojskom možete čak da osvojite Beograd?
BULAJIĆ: Jeste predložio! (smijeh) Kad smo bili na snimanju, negdje gore na Makljanu, pored kolone tenkova, nalete i avioni; kamera probno snima da se vidi kojim pravcem da se usmjeri. Orson sve to gleda, sve one vojnike, avione, tenkove; gleda i kaže: „Daj, dođi, imam jednu dobru ideju. Gledam te tenkove, vojnike, gledam masu tu, znaš šta - ja bih tebi predložio da mi ovoga časa krenemo obarat Tita i da preuzmemo vlast. Evo, ti budi predsjednik Vlade, ja ću biti ministar kulture. Ma, ima čudo da napravimo!“
Onda stane, kakav je on već bio, i kaže: „Nemoj, stani... Tebe kao predsjednika vlade će brzo smijeniti, a mene neće postavit za ministra kulture, postavit će me za ministra poljoprivrede...“
I, na kraju, veli: „Pustimo Tita, dobro vlada“.
ANALITIKA: Kad već pominjete Tita: u filmu „Bitka na Neretvi“ nema nigdje njegovog lika. Kako to, kako je to moglo da prođe?
BULAJIĆ: A, to jeste bio problem. Samo, prije nego što to ispričam, želim da kažem nešto o priči koju često čujem, tipa - „Ah, Veljku je lako bilo, imao je Tita stalno iza sebe i to je strašno puno uticalo“... Činjenica je, međutim, da sam prije „Bitke na Neretvi“ već imao iza sebe „Vlak bez voznog reda“ koji je osvojio nagradu u Kanu; imao sam snimljenu „Kozaru“; dobio Zlatnu Arenu u Puli; zlatnu medalju za „Skoplje 63“, Zlatnog lava za „Uzavreli grad“... Bio sam, da tako kažem, naš i evropski redatelj s puno priznanja, a da Tita nikad nisam ni čuo ni vidio; samo jednom, izdaleka, kada je bio u Puli da gleda neki film...
Jednog dana sam dobio sam poziv da dođem na Brione; rekli su da me je Tito pozvao. Dan, dva kasnije, otišao sam i razgovarali smo, on mi je čestitao na filmovima. Tada me pitao šta mi je sljedeći projekat; kažem da ne znam, da postoje razne mogućnosti, ali da bih volio snimiti Bitku za ranjenike – Neretvu. Kaže on: „Tu ćete dobit moju podršku – imate moju podršku i krenite da pripremate.
Scenario smo pisali Ratko Đurović, moj brat Stevo Bulajić, Ugo Piro i još grupa dramaturga; Elio Petri je prekucavao scenario za strane producente. Kad smo završili pripreme, sve tehničke poslove kod Jadran filma, od scenografije do kostimografije i svega ostalog, kada je projekat bio spreman - poslao sam Titu scenario. Smatrao sam da je to normalno, da je red, ako je već dao toliku podršku, ako je bio ratni komandant na Neretvi... Dobio je scenario i, nakon deset dana, pozvali su me telefonom i kazali da bi trebalo da dođem kod predsjednika, da razgovaramo. Sastanak sa Titom je bio zakazan u 11 sati, došao sam nešto ranije, kod šefa kabineta i njegovih najbližih iz njegovog kabineta. Sjeli smo, razgovarali, oni su strašno pohvalili scenario, bilo je jako puno komplimenata. Ipak, na kraju, a uoči tog razgovora sa Titom, konstatirali su da im se ne čini dobrim što nema njegovog lika, da oni misle da bi, u tom smislu, trebalo nešto korigirati...
ANALITIKA: Što ste u tom času pomislili?
BULAJIĆ: Vidio sam ja koliko je sati, ali nijesam, apsolutno nijesam mislio da od svoga koncepta odstupim, išao sam na rizik. Otišao sam na razgovor sa Titom, popričali smo o svemu i svačemu, i onda sam mu rekao za razgovor s njegovim savjetnicima. Naravna stvar, savjetnici su, prije susreta sa mnom, sigurno razgovarali sa Titom i vjerovatno su ga uvjerili u to što su meni govorili, da treba da bude njegov lik u filmu.
Pretpostavio sam da je tako bilo, i rekao sam Titu: „Znate šta je, ne mogu se nikako složiti sa mišljenjem Vaših savjetnika da Vi trebate biti glavni lik; mislim da bi to bilo loše protumačeno, da bi svi kazali – A, evo Bulajić radi film Drug Tito u bici za ranjenike. Druže Tito, Vas ima u filmu, Vi vodite bitku za ranjenike, ima i ona naredba da Prozor mora pasti, ima i jedna pjesma „Druže Tito svjetlo lice, kad ćeš doći u Užice“, koja se stvarno pjevala na Neretvi...
On je tako malo razmišljao, onda kaže: „Pa, znate šta, ajmo ovako - napravite film kako Vi hoćete, Vaš film, to je Vaš film. Moj je savjet: nikad više nemojte savjetnike kontaktirati, oni više nemaju nikakve veze sa tim projektom...“ I tako se priča o uticaju na film završila iako sam se pribojavao da se neko, i nakon razgovora sa Titom, ne počne petljati. Ono, znate, savjetnici iz ideoloških komisija. Zato sam odmah sa direktorom Jadran filma pisao pismo Generalštabu da nam hitno jave, u roku od deset dana, jesu li su odobrena sva sredstva – broj aviona, vojnika u razradi plana, da budem siguran da Tito neće promijeniti mišljenje. I, stvarno, nakon tog pisma iz Splita me nazvao nazvao general Janko Bobetko, bio je komandant vojne oblasti u Splitu, toj oblasti pripadali su Kupres, Bugojno, Jajce; sve one lokacije gdje smo mi zapravo trebali snimati film. Kaže Bobetko: „E, druže Veljko, dobra vijest, sve što ste tražili za Neretvu, sve je potpisano, dobio sam naredbu sve je odobreno“. Tako je krenula „Neretva“.
Tito nikad nije vidio „Neretvu“ prije premijere. Zapravo, odgledao je nekih pola sata, kada je bio u nekoj posjeti Jadran filmu. Niko mi se u posao nije petljao, niti CK, niti ideološke komisije, niti umjetnički savjeti, otišao sam sa filmom pravo na premijeru u Sarajevo. „Bitka na Neretvi“ je možda jedini film iz Jugoslavije koji nije imao zvanično odobrenje državne cenzorske komisije!
ANALITIKA: Danas, kao što to obično biva, taj film mnogi svojataju– Hrvatska kaže da je to hrvatski film, jer je Jadran film dao najviše novca; Bosanci opet tvrde da je njihov film jer je sniman u Bosni...
BULAJIĆ: Film je, u najvećem dijelu, hrvatski film jer je oko osamdeset pet odsto bilo ulaganje Jadran filma, veoma mali dio Bosna filma. I kompletna organizacija, čak i organizacija premijere u Sarajevu bila je u izvedbi Jadran filma; mislim da je oko dvije trećine filmskih radnika bilo iz Hrvatske, ostalo su bili iz Srbije i Bosne. Dakle, najviše je novca stiglo iz Hrvatske, što ne znači da nisu i drugi učestvovali...
Ali, moram reći jednu stvar: devedesetih godina prošlog vijeka „Bitka na Neretvi“ je bila praktično zabranjena u Hrvatskoj! Isto tako – ni u Bosni je nijesu željeli prikazivati.
Kasnije je nastala situacija da se nije znalo ko je vlasnik; neki ljudi iz Bosna filma su preuzeli „Neretvu“, počeli da je distribuiraju i dan danas svi prihodi od Bitke na Neretvi završavaju u bosanski firmama, koje su mijenjale imena ili ih nasljeđivale... Znate da nikada nijedan dolar, nijedan euro, kuna, nijedan dinar nije došao u Hrvatsku? Sad je to na sudu da se raspravi. Filmski radnici Hrvatske su spor predali Evropskoj uniji, sudu u Strazburu. Naravna stvar, biće to brzo i pravedno riješeno, jer se do sada, sa bosanskim sudom, to nije moglo riješiti.
ANALITIKA: Dobro, ali saglasićete se tezom da je „Neretva“, osim što je Vaš autorski projekat i što je najviše novca uložio Jadran film, nesporno – pravi jugoslovenski film...
BULAJIĆ: Apsolutno, to je bila ideja antifašizma u kojoj je Jugoslavija bila rođena.
ANALITIKA: „Neretva“ je, kako kažete, preživjela raspad Jugoslavije. Da li je, iako se raspala Jugoslavija, danas živ zajednički jugoslovenski kulturni prostor?
BULAJIĆ: Ne, vrlo malo i vrlo slabo; nešto se pokušava ali to su mali potezi. Mislim da je došlo vrijeme – svako o sebi se stara. Pa da se onda te ideje, kvalitetom i zanimljivošću, šire na ovom prostoru. Neko planiranje zajedničkog istupa, zajedničke koncepcije – ta su vremena, mislim, prošla i sve će više biti prošlost...
ANALITIKA: A kojem prostoru pripada Veljko Bulajić? Rođeni ste u Vilusima kraj Nikšića, srednju školu završili u Sarajevu, porodica je bila u partizanima, a najveći dio radne biografije, ako izuzmemo Vaše školovanje u Rimu, proveli ste u Hrvatskoj... Jesti li Vi i jugoslovenski, i hrvatski, i crnogorski reditelj?
BULAJIĆ: (Osmjeh) Jesam, svačiji. Najviše sam stvarao u Hrvatskoj, stvarno sam imao razumijevanje i podršku u Hrvatskoj, za sve te moje projekte. Iz nekih svojih osjećanja prema Crnoj Gori, pokušao sam nešto da napravim u Crnoj Gori, ali to nikada nije išlo lako. Tako da i film „Čovjek koga treba ubiti“ o Šćepanu malom - koji je inače fantastično prošao u svijetu i dobio prvu nagradu na Festivalu za režiju fantastičnog filma – teško je snimljen. Iako taj film jako puno govori o Crnoj Gori, o našim ljudima. Sjećam se francuskih kritika koje su pisale o filmu i tako otkrivale Crnu Goru. Kanio sam se snimati film i o knjazu Danilu, istorijskoj ličnosti koji je stvarno velika i zanimljiva tema za Crnu Goru. Nije prošlo. Prema tome - malo sam stvorio u Crnoj Gori! Morao sam da budem i oprezan, da ne ulazim u neke varijante koje završavaju - znate već kako – trulim kompromisima. To ne trpe strani producenti, a ne bih volio ni ja da mi se to dogodi.
Ima puno, puno vrlo zanimljivih tema u Crnoj Gori, tema koje bi svijet rado gledao. Ima i ljudi od talenta, vidio sam neke dokumentarne filmove, imate Branka Baletića, Gojka Kastratovića, autore koji bi svuda mogli dobiti priliku da naprave film.
ANALITIKA: Ali filma u Crnoj Gori gotovo da nema, niti se izdvaja novac za film. Zbog čega, što Vi mislite?
BULAJIĆ: Gledajte, ja ne želim da ulazim u sve to, ne živim ovdje, niti dobro poznajem situaciju, šta se događa, koliko Crna Gora ide naprijed, koliko ne ide...
Dakle, ne ulazim u razloge, ja mogu samo jedno da konstatiram da Crne Gore - u onoj mjeri koliko ona zaslužuje i ima vrijednosti u likovnoj umjetnosti, u literaturi, u filmu, da te Crne Gore u svojim ljepotama, čudesne Crne Gore po kojoj je jedinstvena - te Crne Gore u Evropi i svijetu gotovo da nema! A bez tih vrijednosti teško da može naprijed, da u Evropskoj uniji i šire da nađe svoje pravo, pravo mjesto.
To Crna Gora ne zaslužuje. Čak mislim da je Crna Gora više bila prisutna i predstavljena nekada kroz Jugoslaviju, kao njena republika, nego što se to čini od kako je došlo do nezavisnosti. Koji su razlozi, ne želim da navodim - to vi u Crnoj Gori trebate analizirati. Ali, to je, na žalost, činjenica. Putujem puno po svijetu, pa vidim, vidim kako se Hrvatska predstavila Evropskoj uniji. Mislim da se ponajviše - u punom smislu predstave o vlastitom identitetu i imenu - predstavila preko kulture i mislim da je to možda utjecalo da se „evropska vrata“ puno brže otvore, jer je bilo teškoća da uđe u EU.
Izgleda mi da Crna Gora ne računa na taj kulturni nastup, više se vodi računa o politici i političkim, međunarodnim igrama. Bojim se da to u Evropskoj uniji ne prolazi lako, da često možete biti žrtva raznih političkih igara i mislim da najbolje prolaze zemlje koje su garancija da su zemlje kulture, zemlje velikih vizija.
ANALITIKA: Kada otvarate pitanje identiteta i predstava o identitetu, moram da Vas pitam i o nekim predstavama o Vašem angažmanu. Vaš prvi film, „Vlak bez voznog reda“ koji je dobio nagradu Kanu, poznati filmski kritičar Bogdan Tirnanić je ocijenio kao početak „crnog talasa“ u Jugoslaviji. Time Tirnanić o Vama gradi drugačiju sliku od one koji neki uporno hoće da ostane o Vama - da ste bili državni umjetnik, državni reditelj. Zašto tako uporno nastojimo da prave vrijednosti izvrćemo ili nipodaštavamo?
BULAJIĆ: Zašto? Pa ima tu provincijalnih razmišljanja, profesionalne ljubomore...Nije to tako samo u mom slučaju, to se dešava manje-više sa svima onima koji se afirmiraju. To je taj problem - nemam boljeg izraza - provincijalnog odnosa, palanačkog mentaliteta.
Imao sam, svojevremeno, situaciju da je moj film „Uzavreli grad“ bio u Bosni i Hercegovini zabranjen 1961. godine; zabranila ga je tadašnja Ideološka komisija, proglašen je antisocijalističkim djelom. Ipak, nije mogao mogao biti zabranjen za cijelu Jugoslaviju, jer nije bio film bosanske proizvodnje, pa je tako u Puli dobio Zlatnu arenu za najbolji film, zatim je u Veneciji postigao veliki uspjeh... I tako se film, koji je bio napadnut od režima i zabranjen, probio i afirmirao. Vidite, u karijeri jednog redatelja mora se na sve računati, na sve apsolutno, pa i na sve vrste opstrukcija. Važno je da na to računate, da ih znate podnositi i da se znate sa njima nositi.
ANALITIKA: Imali ste opstrukcija i nakon raspada Jugoslavije. U jednom intervjuu ste rekli da Vam je jako žao što nijeste snimili film „Sarajevo“ upravo zbog nerazumnih opstrukcija...
BULAJIĆ: Da, mene su svojevremeno pozvali u Sarajevo i tražili da snimim film o opsadi Sarajeva. Bio sam tada odlično primljen i od Bošnjaka, i od Hrvata i onih Srba koji su opstali i preživjeli opsadu. Sve je bilo u najboljem redu, završen je scenario, sve je išlo predviđenom dinamikom da bi se, u jednom trenutku, svi odrekli filma!? Iz kojih razloga – ni danas nije jasno. Ja vjerujem da je zbog scenarija.
ANALITIKA: Što je bio problem sa scenarijom?
BULAJIĆ: Valjda je svako smatrao da on treba o tome da se pita, da ima svoju verziju, vjerujem da se upetljala i međunarodna zajednica, koja je praktično vladala Sarajevom...
ANALITIKA: Što je bio Vaš ključni motiv da snimite film, što ste htjeli da pokažete?
BULAJIĆ: Kao dijete sarajevsko, kao dijete grada u kojem sam odrastao, osjećao sam taj grad i život u onom predratnom Sarajevu. Htio sam da oslikam i opišem kontrast ondašnjeg života naspram onoga što je nastalo u opkoljenom i mučenom Sarajevu, gradu prema kojem lete granate, razbijaju grad; kada se ne zna se da li će biti ubijeno srpsko, muslimansko ili hrvatsko dijete i napraviti drame mnogim familijama i dramu cijele sredine. Gradio sam koncept humanog filma o jednom nesretnom opkoljenom gradu.
Ali, znate šta - teško je s političarima. Ni danas mi nije jasno zašto su se tog koncepta odrekli i Bošnjaci. Zato mislim da je međunarodna zajednica presudila.
ANALITIKA: Iako za Vas vlada uvjerenje da ste reditelj uglavnom ratnih filmova, to bi Vam bio tek treći ratni film...
BULAJIĆ: Da, malo sam napravio ratnih filmova - svega „Kozaru“ i „Neretvu“, više sam napravio drugih filmova, o odnosu prema životu, savremenim temama; takvi su „Vlak bez voznog reda, „Uzavreli grad“, „Obećana zemlja“... Vjerujem da sam se svojim filmovima odužio svom pozivu, da sam ga ozbiljno shvatao i da sam dao maksimum koliko sam mogao da dam u jednoj kinematografiji koja je bila dosta neorganizirana, možda u vrijeme kada je bilo teško napraviti dobar film u Jugoslaviji.
ANALITIKA: Za Vaš „Vlak bez voznog reda“ kažu da je to klasičan neorealistički film, praktično prvi u Jugoslaviji...
BULAJIĆ: Jeste, apsolutno, je bio neorealistički film. Vidite, pod neorealizmom je nastao i legendarni francuski novi val. Neorealizam je bio velika revolucija u kinematografiji - novi pogled, jedan drzak otvoren, jasan pogled...
Danas je toga sve manje, nažalost. Danas je jako teško raditi autorske filmove, televizija radije pravi radi sapunice, ležerne priče ili rijaliti programe - tamo odlazi veliki novac. Manje se vodi računa, manje novca ide na autorske filmove, to može samo poneki autor koji ima ime i prezime, koji se izborio za svoj položaj pa može da mu prođe koncept koji nije popularan producentima. Ovim mlađim je jako, jako teško, ti mlađi autori možda najbolje život osjećaju i njima treba vjerovati.
Draško ĐURANOVIĆ
