Neki naučnici tvrde da je muški mozak “sistematičniji”, dok je ženski bolji u “empatiji”.
Ipak, ni jedna studija nije potkrijepila takve ideje.
Psiholog sa Univerziteta Kembridž Sajmon Baron Koen opisao je svoju teoriju o razlikama između muškog i ženskog mozga u knjizi (The Essential Difference).
On piše da su muškarci prirodno određeni za vodeće pozicije i moć. Oni su rođeni lovci, trgovci, trpe samoću, koriste agresiju i dostižu i održavaju moćne uloge.
Žene su s druge strane specijalizovane za prijateljstva, majčinstvo, tračarenje i “analiziranje” partnera. One su, smatra on, toliko fokusirane na druge, da nisu zainteresovane za otkrivanje toga kako svijet funkcioniše.
Baron Koen svoje ideje je zasnivao na studijama koje je sprovodio na novorođenčadima – dječacima i djevojčicama. On je tvrdio da dječaci više prate pokrete, dok djevojčice gledaju u lica.
Na osnovu njegove studije magazin “Parents” obavijestio je svoje čitaoce da “djevojčice više vole lutke od kocaka i drugih igračaka, zato što više pažnje obraćaju na ljude, dok su dječaci više zainteresovani za mehaničke objekte”.
Međutim, njegova studija imala je toliko nedostataka, da je gotovo potpuno irelevantna. Njene rezultate nije uspio da ponovi ni jedan drugi istraživač, pa ni sam Baron Koen. Zašto?
Eksperimentu su nedostajale kontrolne grupe koje bi služile kao referentno tijelo za eksperimente. Takođe, djeca su za vrijeme ispitivanja sjedela u krilu roditelja i imala priliku da vide aktivnu osobu ili nepokretni predmet. Pošto novorođenčad ne mogu samostalno da drže glavu uspravno, njihove vizuelne preferencije uglavnom su bile određene time kako ih roditelji drže.
Duga lista literature je u suprotnosti sa Baron Koenovim otkrićima i koja pokazuje da i muške i ženske bebe podjednako reaguju na ljude i objekte.
Ipak, ideje o prednostima muškog mozga i dalje opstaju i predstavljaju prepreku za djevojčice koje možda privlače prirodne nauke.
Roditelji rano počinju da usmjeravaju djecu na osnovu njihovog pola, mnogo prije nego što dospiju u učionice.
Ni u školi situacija nije bolja. Istraživanja su pokazala da nastavnici matematike za đake šestog razreda vjeruju da su dječaci bolji u matematici od djevojčica, čak i kad su djeca pokazivala podjednake rezultate na testovima.
Roditelji su takođe imali manje poverenja u kćeri tog uzrasta, nego u sinove, nezavisno od njihovog uspjeha u školi.
Očigledno je da i nastavnici i roditelji često ignorišu realnost koja je pred njima i umjesto toga vide stereotipe.
Sve to se prenosi i na djecu. Đaci trećeg i četvrtog razreda podjednako vole matematiku, bez obzira na to kog su pola. Međutim, od petog i šestog, djevojčice počinju da gube interesovanje.
Da li razlike u strukturi mozga objašnjavaju ovu pojavu? Ne.
Lisa Eliot, profesorica neurologije na Univerzitetu u Čikagu sprovela je opsežan pregled naučne literature o ljudskom mozgu od perioda detinjstva do adolescencije i zaključila da postoji “iznenađujuće malo dokaza o razlikama u strukturi mozga dječaka i djevojčica”.
Zapravo, u detinjstvu mozak ima najbolje sposobnosti učenja i promena. To je najgore vrijeme da nekoga izložite stereotipima.
Eliot ističe da “postoji ogromna opasnost od pretjerivanja u isticanju razlika među polovima, naročito u pogledu očekivanja roditelja naučnika i same djece. Mališani mogu da uzleću ili padaju u zavisnosti od toga šta mi mislimo o njima, a što više razmatramo razlike između dječaka i djevojčica, to će takvi stereotipi da se kristališu u dječjoj samopercepciji i predviđanjima sopstvene budućnosti”.
U jednoj disciplini dječaci su konstantno pokazivali bolje rezultate od djevojčica – u mentalnoj rotaciji. Riječ je o sposobnosti da zamislite kako će objekti izgledati kada ih rotirate u dvodimenzionalnom ili trodimenzionalnom prostoru.
Neki smatraju da su muški mozgovi predviđeni za ovakve zadaktke, zato što su u Kamenom dobu muškarci morali da bacaju koplja i love životinje. Međutim, tada su i žene ubijale manje životinje i lovile ptice.
Pravi razlog je taj što dječaci u djetinjstvu igraju igre poput fudbala, a djevojčice ne.
Jedna studija je pokazala da dječaci bolje od djevojčica bacaju loptu dominantnom rukom, ali da u bacanjima drugom rukom ne postoje nikakve razlike. Da je samo biologija određivala sposobnost bacanja, onda bi dječaci pokazali bolje rezultate u oba slučaja.
Dakle, vježba, a ne predodređena sposobnost, pretvorila je dječake u bolje bacače i uspješnije u mentalnoj rotaciji.
Igranje kompjuterskih igara koje uključuju praćenje takođe stvaraju superiorne sposobnosti mentalne rotacije.
Jedan kanadski istraživački tim ispitao je razlike u ovim sposobnostima tako što je dječacima i djevojčicama dao da igraju takve video igre.
Dječaci su očekivano imali bolje rezultate, ali su naučnici omogućili 10 sati vježbanja slabijoj grupi, dok druga nije prošla taj trening.
Posle toga, razlika u sposobnosti mentalne rotacije bila je neznatna između dječaka i djevojčica.
Kada su istraživači poslije šest mjeseci još jednom provjerili sposobnosti istih ispitanika, pokazalo se da je grupa koja je dobijala trening zadržala visoku poziciju.
Istina je da o mozgu sve više saznajemo s napretkom tehnologije. Sada se zaista mogu pronaći razlike u mozgu muškaraca i žena, ali one su rijetko kad značajne.
Strukturna razlika ne znači ništa, ako se ne dokaže da ona ima posljedice po konkretne sposobnosti osobe.
Naučnici su godinama mislili da je veličina mozga važna za inteligenciju i da su zato muškarci “pametniji” od žena. Iako su griješili, to je žene vjekovima držalo podalje od univerziteta.
Kordelija Fajn vidi mitove pretvorene u “naučna otkrića” kao opasnu propagandu koja za cilj ima diskriminaciju žena.
U svojoj knjizi “Iluzije o rodu” ona naziva najveći broj popularnih teorija o razlikama među polovima “neuroseksizmom”. Ona opaža da “ideju predodređenih razlika među polovima mnogi pisci predstavljaju kao ‘činjenicu’. Nažalost, tvrdnje o takvim razlikama podstiču rodne stereotipe koji utiču na ponašanje ljudi”.
Izvor i foto: b92.net
