Ovo je prva – a nadamo se i jedina – reakcija našeg proslavljenog gitariste na jedan prilog koji su objavili crnogorski mediji. Na žalost, u pitanju je tekst naslovljen „Ja sam najpoznatiji Crnogorac“ koji je Nezavisni dnevnik Vijesti juče objavio u rubrici Zabava, a potpisuje ga Stefan Strugar. Autor je pokušao, prilično nevješto, da prevede i interpretira tekst o Karadagliću koji je nedavno objavio čuveni britanski list Tajms (The Times).
„Tehnički gledano, Marina Abramović je Crnogorka. Ali ako pričamo o Crnogorcima koji su zapravo rođeni i odrasli u Crnoj Gori, pretpostavljam da jesam najpoznatiji . Ipak, kao što vjerovatno znate, biti poznato lice u svijetu klasične muzike je drugačije od pop slave“, stoji u tekstu koji je objavio podgorički dnevnik.
Ipak, suština Karadaglićevog intervjua čak se ni ne nazire u ovom prilogu. Naprotiv, šala koju je svjetska zvijezda klasične muzike napravila na svoj račun, postala je predmet podsmijeha i kritike u crnogorskom mediju – samo zbog lošeg odabira riječi.
S pravom revoltiran ovim što se desilo, Karadaglić je ovako reagovao:
Par bliskih prijatelja skrenulo mi je pažnju na naslov koji je juče objavljen u „Vijestima“, vezan za intervju koji sam skoro dao za britanski „Times“.
Svi ljudi koji su do sada pratili moj rad shvatiće da je naslov o kome se radi nažalost izvučen iz konteksta intervjua i da mimoilazi suštinu izjave koja je data.
Uspjeh svih ljudi koji imaju bilo kakve veze sa Crnom Gorom doživljavam jednako kao i svoj. Bilo da je u pitanju sport, muzika, nauka, umjetnost, ekonomija, mislim da kao jedna mala zemlja zaista imamo i čime da se ponosimo.
Prirodno je da sam srećan što je moj rad prepoznat i uvažen u svijetu klasične muzike. Ipak, slava, kao površni egoistični koncept, apsolutno nije i nikada neće biti moj prioritet. Moj prioritet je samo muzika, a svojim poslom bavim se samo zbog toga što ga volim najviše na cijelom svijetu.
Najsrdačnije vas sve pozdravljam i unaprijed zahvaljujem na razumijevanju.
Očigledno, želja medija da senzacionalističkim naslovom odnosno sadržajem privuče čitaoce, ovog puta je ostavila gorak ukus u ustima ne samo Karadaglića, već i svih onih koji istinski prate njegov rad. A njegova reakcija trebalo bi da bude povod da se o izuzetnim postignućima rijetkih Crnogoraca koji nas svakodnevno u najboljem svjetlu (kojeg odavde i nismo svjesni) predstavljaju širom svijeta, što češće piše i govori.
K.J.
