Uz mlađe koleginice Amilu Terzimehić i Anu Miju Milić, Alispahić je sinoć izvela dramu „Prst“, nastalu u produkciji Sarajevskog ratnog teatra – SARTR.
- Ovo je naše prvo gostovanje, jer je predstava početkom prošlog mjeseca premijerno izvedena u Sarajevu, a ovo izvođenje je tek sedma repriza. Dakle, na početku svi uživaju u predstavi, a onda se dogodi taj preokret, kada ljudi shvate o čemu se radi...
Naša sagovornica ističe da publika uvijek isprati komad bez daha, i dodaje kako su scenski tehničari SARTR-a komentarisali „da predstava nikad nije bila bolja“.
Ipak, glavna karakteristika ove drame koja u gledaocu ostavlja dubok nemir i, nerijetko, gorak ukus u ustima, podsjeća nas na turobne devedesete godine u regionu.
- Mislim da je veliki kvalitet ove predstave, a prije svega teksta, što nije lociran. Možda možete da predpostavite po imenima likova gdje se događa, ko je odveo koga... Ali je upravo veliki kvalitet teksta što može da se igra i u Škotskoj, kao i u Bosni. Svako se može naći u ovoj priči, jer ona nije vezana samo za rat, već je univerzalna.
Ipak, kaže Alispahić, mi smo donekle slijepi i gluvi na ovakve priče, iako su podaci o ovakvim slučajevima i danas poražavajući. Naime, Institut za nestala lica u Sarajevu još traga za 8.000 osoba. Broj onih koji su pogođeni tom tragedijom je mnogostruko veći, čak 100.000 osoba koji su uža i šira porodica nestalih.- Dakle, samo u Bosni i Hercegovini, ovu priču ispričanu kroz ovu predstavu može vam ispričati oko sto hiljada ljudi. Želimo ovom predstavom da poručimo da su sretni oni ljudi koji, kao mi, mogu da ispričaju tu priču, a da pritom ne pripadamo grupi onih koji su pogođeni ovako tragičnim događajem. Kada čovjek shvati da ovo može da bude i njegova priča, a da je stvar slučajnosti što se u njoj nije našao, onda shvati da smo svi isti. Mislim da majka koja je izgubila djete nema ni religiju, ni naciju, ni bilo kakvu pripadnost. Jedino kome pripada je - to djete. Mislim da bi se svaka majka na svijetu sa ovom pričom poistovjetila – zaključuje Alispahić za naš portal.
Izuzetno zahtjevan zadatak da režira nagrađivani tekst spisateljice iz Prištine Dorotnine Baše pripao je mladoj sarajavskoj rediteljki Sabrini Begović-Ćorić. Kaže da je odgovornost bila ne samo na njoj, već na cijeloj ekipi predstave da ovu dramu pretvori u „komad iz života“. Govoreći o radu na njemu, naša sagovornica ističe da je bila veoma temeljna: išli su na konsultacije sa osobama koje rade za žrtvama rata, zatim sa porodicama nestalih koji su uspjeli da nađu svoje voljene, ali i sa onima koji to ni do danas nisu uspjeli.
- Puno smo „tražili“ po emocijama. Bilo je stvari koje su nam u tekstu djelovale na prvi pogled nedosljedno, nelogično, ali smo kroz rad sa ljudima shvatali da to ima svoju logiku... Uspjeli smo da se sretnemo sa publikom u tome odakle dolaze emocije naših likove i iz čega proizilaze njihove reakcije. Rezultat je da publika izlazi iz sale potresena, sa novim razumijevanjem o tome šta znači biti žena na našem prostoru, njeno mjesto u patrijarhalnom sistemu i šta se dešava kada u takvoj atmosferi nestane glava kuće. Uspjeli smo da prikažemo kakvo je patrijarhat breme, koje nam se i dalje nameće, a koji se i dalje poštuje – kaže Begović-Ćorić.
U radu na predstavi, dodaje ona, od posebne pomoći je bila intenzivna komunikacija i saradnja sa autorkom teksta Dorotninom Bašom, od koje su dobili posebne savjete koji se tiču ne samo teksta, već i života ovakvih porodica.- Ovaj tekst napisala je iz iskustva proisteklog u višegodišnjem radu sa porodicama nestalih, tako da nam je genijalno predočila neke detalje koji se baziraju na stvarnim događajima. Usuđujem se reći - genijalno, jer ova drama je priznata, nagrađivana prvom nagradom na „Hartefaktovom“ konkursu. A kada radite na dobrom tekstu, od izuzetne je pomoći to da imate autora koji je proživio iskustvo o kojem piše.
I, nakon mnogo teških dana prireme i rada na predstavi, nakon izvođenja ove teške drame koja u svima izaziva gorčinu, postavlja se pitanje da li ostaje mjesta za neka lijepa osjećanja.
- Ono što pruža nadu je vjera da smo tu jedni za druge. Ako ne možemo da se pouzdamo u sistem i institucije, možemo se osloniti jedni na druge. Ostaje pozitivno saznanje da su glavni likovi u predstavi - Zoja i Škurta - tu jedna za drugu, da žive zajedno, da nose breme podjednako – zaključuje Begović-Ćorić u razgovoru za Portal Analitika.
K.J.
Foto: Oficijelna stranica/sartr.ba
