Takve verzije istorijskih događaja primjer su zamagljivanja istorije i pogrešnog učenja, kakvom smo bili skloni decenijama unazad. Izmišljena priča nema nikakvih dodirnih tačaka sa istorijskim faktima koji, potpuno suprotno, umjesto o lijepim i plemenitim ljubavnim sentimentima, govore o najružnijim ljudskim osobinama – o kukavičluku i izdajstvu.
U Baru je u to vrijeme, u XV i XVI vijeku, mletački elemenat bio dominantan, a patricijski podanici “La Serenissime” su bili na vlasti i u podrumijskoj utvrdi. Kada je krajem jula 1571. godine, izdajom mletačke vojske pao grad Ulcinj, poslije nekoliko dana, 31. istog mjeseca se na barskoj obali našla kopnena turska vojska, pod vrhovnim zapovjedništvom Ahmet-paše, i ratna mornarica pod admiralom Pertat-pašom.
Iako su grad i tvrđava bili odlično snabdjeveni municijom, prehranom i vojskom, dopremljenom iz Mletaka i Kotora, ipak je gradski knez i kapetan Alessandro Donati sazvao Gradsko vijeće da ono, u prisustvu predstavnika grada, plemstva i vojske, sasluša zapovjednika mletačke posade u Baru Joannisa Vidaccionija o situaciji u kojoj se nalazi opsjednuti grad. Zapovjednik je, prema dokumentima iz 1571. godine, izjavio da je grad Bar, van svake sumnje slab, ali da je on najpripravniji da ga brani, zajedno sa svojom vojskom i “da u borbi pogine za svoju prejasnu gospodu mletačku i vjeru hrišćansku”.
Međutim, dok je tako uzvišeno i rodoljubivo govorio pred Vijećem predstavnika grada Bara, vrhovni je kapetan Bara poslao dva izaslanika turskom admiralu Pertat-paši (pominje se i kao Pertev-paša), s porukom da je Vidaccioni spreman da sa čitavom posadom prepusti grad i stanovništvo Turcima, pod uslovom da se garantuje njemu, naoružanoj vojsci i plemstvu slobodan odlazak, u pratnji turskih brodova, u neutralni Dubrovnik.
Mlečići nisu ni jednom riječju pomenuli zaštitu života i imovine domaćeg stanovništva, tako da je narod, nakon njihovog tajnog izlaska iz grada, ostao nezaštićen i nenaoružan, prepušten na milost i nemilost turskoj vojsci.
Bar je imao i vojske i municije i hrane, pa je više nego očito da je mletačka posada u Baru željela da se preda iz čistog straha. Štaviše, postojala je mogućnost da se grad oslobodi opsade, jer se u blizini, na moru nalazilo veliko udruženo špansko-mletačko-papinsko ratno brodovlje, pod zapovjedništvom znamenitog Don Juana d’Austrie, koje je, samo dva mjeseca kasnije pobjedilo tursku mornaricu u velikom boju kod Levanta.
Ahmet-paša je, po dogovoru, dozvolio da Mlečani tajno i neometano izađu iz tvrđave, pa je turska vojska početkom avgusta 1571. godine ušla u grad. Toga je dana bila nedjelja, pa je narod u najvećem broju bio u katedrali sv. Đorđa, gdje je službu Božiju držao Nadbiskup barski Ivan Bruni. Ovaj je crkveni velikodostojnik, Ulcinjanin porijeklom, za vrijeme opsade, bio najvatreniji protivnik predaje grada i zagovornik borbe “do posljednje kapi krvi”, zbog čega je bio omiljen kod naroda i izuzetno poštovan.
Naoružani su Turci ušli u katedralu, izvukli nadbiskupa i u potpunom ornatu ga objesili pred crkvom, radi zastrašivanja naroda. Nakon toga je, poluživ, odveden na galiju gdje su mu odsjekli noge, i ubijen je sa ostalim galiotima pri povlačenju turske mornarice kod Levanta 7. oktobra 1571. godine, da se ne bi dočepao slobode. Poslije Brunijeve tragične smrti, barska arcibiskupska stolica je ostala prazna punih osam godina.
Sam grad je zadesila ista sudbina kao i prethodnike, Ulcinj i Budvu. Mnogo naroda je pobijeno, kuće su opljačkane, pokretnu i nepokretnu imovinu su prigrabili Turci – oba izaslanika koja su pošla na pregovore prešla su u islam, a s njima i mnoge barske porodice.
Ahmet-paša je ostavio u gradu tursku posadu od 500 vojnika, dok je Pertat-paša ukrcao kapetana Vidaccionija, mletačku vojsku, gradske oce i patricijat na brodove, pa ih u pratnji dva turska ratna broda doveo 8. avgusta 1571. godine do Herceg Novog. Prema izvještaju Frana Gundulića, tamo je Pertat-paša naredio da se okuju mletački vojnici, razljućen što se kotorska posada oduprla predaji.
Ostatak je sproveden u Dubrovnik, uz obavezu da pred dubrovačkim Vijećem posvjedoči da su ih Turci pustili “iz čista milosrđa i dobrovoljno”. Ali, čim su stupili u neutralni Libertas-grad, Vidaccioni i oficiri, sada bez straha od Turaka, otišli su notaru u Kneževom dvoru gdje je Paulo Zane, bivši kamerlengo barski, mletački plemić, posvjedočio da je “odva`ni kapetan, kada je došla na vojište vojska turska, kazao svoje mišljenje da je spreman sa cijelom svojom posadom umrijeti za dobrobit Prejasne Vlade i za vjeru kršćansku”. Svjedoci su bili Joane Baptista Fusaro i Livio Spinelli iz Urbina, takođe mletački kapetani.
Ovim svjedočanstvom tada već bivši zapovjednik Bara nije bio zadovoljan, pa je šest dana kasnije pred notara doveo i barske patricije Georgiusa Samoela i Francesca Proculiana da potvrde tvrdnje Paula Zana, što su oni, u malo izmijenjenoj formi, i učinili. Ovaj su put pred notara, u svojstvu svjedoka, došli i mletački konzul u Dubrovniku, zatim jedan mletački kapetan, kao i dio dubrovačke vlastele.
Već sama svjedočanstva, data pred tolikim brojem uglednih svjedoka, saučesnika kod predaje Bara, govore da je Vidaccioni imao s ovim izjavama važne namjere. To potvrđuje i okolnost da je zamolio dubrovačkog notara da mu napravi nekoliko prijepisa ovih izjava koji će njemu, njegovim oficirima i predstavnicima grada, ako zatreba služiti kao opravdanje. Ova stilizovana svjedočanstva imala su svrhu prikazivanja lažne odbrane grada – svjedoci, istina, nisu lagali, zaklinjući se da je kapetan izjavio da je “pripravan za borbu do posljednjeg živog vojnika”, ali su prećutali da to nije i uradio, i da su se i sami, skupa sa kapetanom, odlučili za predaju Bara.
Da li je, pri Vidaccionijevom povratku u Veneciju, mletačko plemstvo, a i sam Dužd, povjerovalo priči “junačkog i srčanog kapetana” i “svjedočanstvima uglednika” nije bilo zadugo poznato. Međutim, dokumenat pronađen u mletačkoj arhivi razriješio je i ovu nedoumicu – u njemu, naime, stoji da su Alassandra Donatija, koji je Bar kukavički predao Turcima, Mleci osudili na nemogućnost povratka u domovinu, “a da su ga uhvatili, bio bi doveden u Veneciju i obješen o jednu nogu, između dva stuba”.
Bar je pod turskom vlašću ostao od 1571. do 1878. godine.
Željko MILOVIĆ
