Međutim, uprkos rješenjima koje nudi naučna fantastika, koje je najpraktičnije rješenje za ljudsku rasu?
Da li bi nas u svemiru zaista mogle sačekati planete na kojima bismo mogli da se nastanimo? Da li će na nekim od njih sve vrvjeti od života i da li ćemo uspjeti da pronađemo kompromis sa tom nepoznatom vrstom ili ćemo morati da zaratimo sa njima, kao što smo radili vijekovima na Zemlji?
Krstarenje svemirom i potraga za pogodnom planetom: Priroda nas je darivala vrlo nezahvalnim darom. Nazivamo ga brzinom svjetlosti - ona iznosi približno 300.000 kilometara u sekundi. Brzina svjetlosti predstavlja veoma važan pojam u Ajnštajnovoj teoriji relativnosti - prema njoj je kretanje veće od te brzine nemoguće. Ovo u praksi znači da bismo u najoptimističnijim prognozama do nekog mjesta koje je od nas udaljeno svjetlosnu godinu stigli za godinu dana.
Svemir je ogromno mjesto. Svjetlost od Sunca do Zemlje putuje oko osam minuta, a do sljedeće najbliže zvijezde bi svjetlosti trebalo tri godine. Do središta naše galaksije bi svjetlosti trebalo 27.000 godina, a više od 2.000.000 godina do sljedeće galaksije. Ako vam ovo djeluje puno, imajte na umu da je, u odnosu na ukupnu veličinu svemira, ovo tek "šetnja po komšiluku".
Pisci naučne fantastike su na različite načine rješavali problem brzine svjetlosti. Neki od njih su se opredijelili za crvotočine, odnosno savijanje svemira - pronalaženje prečica među dvije udaljene lokacije u univerzumu.
Ovakve mogućnosti su matematički ispitivane i, koliko god opsežne analize bile, rezultati pokazuju da nećemo u praksi moći da isprobamo ništa od ovoga dok nauka ne pronađe neki novi oblik materije koji se ponaša potpuno drugačije od svega što smo do sada imali prilike da vidimo.
Dakle, osim ako naučnici u međuvremenu ne pronađu način da svemirske letjelice razviju "vorp" brzine, ova opcija otpada.
Problem sa kretanjem: Sistemi koji se danas koriste za svemirska putovanja se baziraju na Njutnovim zakonima. Kako bismo se kretali unaprijed, moramo da ostavimo nešto iza nas ili da nas otpozadi udari nešto što se kreće u željenom pravcu.
Prema onome što do danas znamo o svemiru, u čitavom univerzumu nema dovoljno mase koja bi bila dovoljna da učini da se jedna osoba kreće brzinom upola manjom od brzine svjetlosti.
Štaviše, čak je i postizanje relativnih brzina koje iznose 0.01 odsto brzine svjetlosti u posljednje vrijeme postalo izuzetno skupo. Prognoze su nešto bolje ako u obzir uzmemo napredne sisteme propulzije, kao što je, na primjer, kretanje pomoću termonuklearne energije, ali čak će i tada maksimalne brzine biti izuzetno male u odnosu na brzinu svjetlosti (jednocifreni procenti).
Pronalaženje planete pogodne za život: Velika udaljenost u kombinaciji sa malim brzinama znači da će istraživanje svemira potrajati. Astrobiolozi tvrde da naša galaksija obiluje naseljivim planetama: pretpostavke variraju od 1 na svakih 10.000 zvijezda do optimističnije varijante da na svakih 10 zvijezda postoji bar jedna naseljiva planeta. Problem je što bi putovanje do njih trajalo vijekovima i milenijumima.
Međutim, šta zapravo znači "naseljiva planeta"? Za jednog astrobiologa, ovaj termin podrazumijeva planetu na kojoj postoje okeani nalik onima na Zemlji i koja orbitira oko zvijezde slične Suncu. Problem je u tome što ljudi ne bi mogli da se nastane na svakoj od ovih planeta samo zbog činjenice da na njoj postoji voda. Atmosfera i ekosistemi kakvi postoje na zemlji su rezultat viševijekovnog procesa evolucije koji bi malo vjerovatno mogao da se slučajno ponovi na nekoj drugoj planeti.
Uprkos trenutnim problemima, Zemlja je planeta koja ima uslove najbliže idealnim za život ljudske vrste od svih planeta koje bismo mogli da pronađemo u našoj galaksiji.
Izgradnja vještačkih svijetova: Nakon svega navedenog, možemo da postavimo pitanje zašto bi ljudi uopšte i pokušavali da kolonizuju druge planete. Putovanja koja će trajati vijekovima podrazumijevaju da bi eventualni svemirski putnici morali da od svojih brodova naprave prostor u kom bi mogli da provedu čitav svoj životni vijek.
Zašto bismo onda tražili novi dom za ljudsku rasu, ako bismo mogli da ga napravimo? Sa ekonomske tačke gledišta, ovo bi bila najjeftinija solucija za selidbu života sa Zemlje. Nasini istraživači su do sada izradili više detaljnih planova za pokretne svijetove koji bi mogli predstavljati dom desetinama ili stotinama hiljada stanovnika, a za izgradnju bismo mogli da koristimo materijale sa nekog od miliona asteroida iz Sunčevog sistema.
Zašto bismo onda putovali do drugih zvijezda?
U budućnosti bi putovanje do drugih zvijezda i kolonizacija drugih planeta moglo biti motivisano ne potrebom, već željom: intelektualni poriv za istraživanjem nepoznatog bi u kombinaciji sa razvojem tehnologije mogao da bude ključni motiv svemirskih putovanja.
Što nas čeka u bliskoj budućnosti? Komercijalizacija svemirskih letova obećava sve niže i niže cijene ovakvog vida avanture, pa bi svemir mogao biti dostupan sve većem broju ljudi.
Takođe, raste interesovanje za razvijanje tehnologija koja bi omogućila eksploatisanje ruda sa asteroida. Jedan metalni asteroid prečnika od kilometar bi mogao da sadrži 100 puta veće količine zlata, nikla i drugih vrednih metala od zemaljskih zaliha.
Najvjerovatniji odgovor na pitanje sa početka su dakle - vještački svijetovi. Dalji razvoj svemirske industrije bi mogao u doglednoj budućnosti da omogući stvaranje ovakvih svijetova na kojim bismo mogli da "predahnemo" ako uslovi života na Zemlji postanu nepodnošljivi i da, što je još važnije, pustimo našu planetu da malo predahne od maltretiranja kom je svakodnevno izlažemo.
Izvor i foto: blic.rs
