Korijen svake krive slike zbiljnosti je u krivoj slici o sebi u zbiljnosti. Kad se te dvije slike stope, mogu izvitoperiti i otrovati čak i riječi. Riječi onda postaju varalice, zamke, dimne zavjese, razbojničke pećine, bojni otrovi, šemena razdora, pozivari na sukobe i ratove! Prije neko veče na državnoj Televiziji malo se - dijelom „retorički", dijelom stvarno - iznervirao jedan bivši političar. Nasjekiralo ga je što mu se učinio da sagovornik na neprimjeren način koristi pridjev „prosrpski". Nasjekirani je nekad u parlamentu crnogorskom oglašavao svoje političke snove o „obnovi Dušanovog carstva", iako mu ih je već tada surova zbilja bila raspršila. Od kada se maknuo iz politike, zbiljnost je postala još nemilosrdnija prema njegovim starim snovima. Po đavolu, izgleda da se on još nije probudio ni politički sazrio. Nacionalizam je teški opijat. Može čovjeka doživotno držati u somnambulnom stanju ili u vječnoj politikantskoj infantilnosti. Dakle, bivši političar je protestovao što se riječi „prosrpski" pridaje uglavnom negativno vrednosno značenje, s uvjerenjem da ona ima pozitivno značenje. U formalnom semantičkom smislu - on je u pravu. Predložak pro - u riječi „prosrpski" ima brojna značenja u grčkom i latinskom jeziku. Kada se dodaje riječima iz našega jezika, postaje nosilac značenja kojim se izražava davanje prednosti nekome ili nečemu. U skladu s tom odredbom, riječ „prosrpski" upućuje na značenje davanja prednosti onome stoje srpsko. Može značiti dobru nastrojenost ili sklonost prema nečemu ili svemu srpskom, simpatisanje ili favorizovanje srpskoga, identifikaciju ili samoidentifikaciju u srpskom, kao i prepoznavanje, legitimiranje, deklarisanje srpske pripadnosti etc. U cjelini, s ovom semantikom te riječi ne može biti ničega spornog u političkom i kulturnom smislu. Ljudsko je pravo da - u Crnoj Gori i kulturnoj ekumeni današnjeg svijeta - ko god hoće, može gajiti i pokazivati prosrpska ošećanja, sklonosti i nastrojenosti. Jednako je toliko i ljudsko pravo na procrnogorski, probošnjački, prohrvatski, proruski, proamerički etc. stav i ošećaj.
U čemu je onda problem? Mnogi u Crnoj Gori, kao i širom bivše države, sami su i vrlo uporno, s neshvatljivom bahantskom razmetijivošću, iskrivljivali izvornu semantiku riječi „prosrpski". Za potonjih četvrt stoljeća ona se postepeno trovala naopakostima najrazličitijih vrsta i sticaia „novu" semantiku. Ono što je ona sve višepočela označavati postajalo je sve neprihvatljivijim po normalnim ljudskim mjerilima i averzivnim za mnoge ljude na prostorima bivše Jugoslavije.
Ideološki kamaradi bivšega našekiranog političara „novu" su joj semantiku zatrpali lažnom istorijskom sviješću", lažnim istorijskim obrazovanjem, mnoštvom paraistorijskih konstrukcija i istorijskim revizionizmom. U mjeri u kojoj je u nju trpana izvitoperena i paranoidna slika stvarnosti, toliko je iz nje istiskivan prihvatljivi humani sadržaj. Koliko je iz nje izbacivana istinska briga za boljitak srpskoga naroda, toliko se u njoj širilo polje rada mistifikatora, manipulatora i prevaranata koji vlastiti narod guraju u katastrofu. „Nova" semantika tako je postajala lozinka cijele jedne nacionalističke doktrine. Iz nje je nestala empatija. U nju se naselila žudnja za velikodržavnom hegemonijom, nacionalistička nasrtljivost i ratovanje s logikom. Pojam „prosrpskog" postao je borbeni poklič protiv svega što njegovi „novi semantičari" smatraju da nije „prosrpsko"! Između ostalog, on je postao oznaka netrpeljivosti prema svemu crnogorskom. Danas on u Crnoj Gori jedva da odolijeva da postane ime jedne nihilističke patologije. Jedva uspijeva da bude nešto više od „stava" da samostalna Crna Gora postoji „na štetu" srpskih interesa, daje crnogorska nacija „izmišljena" da ne postoji crnogorski jezik, istorija ni kultura. Tako se od obilježja samoidentifikacije stiže do svjetonazorne naopakosti. Niko od onih koji su uistinu prosrpski nastrojeni - uključujući i nareče-noga bivšega političara - nema nikakvog razloga da se ljuti što je pojam prosrpskog stekao negativnu reputaciju. Oni su mu je dali! Niko od njih nema nikakvog prava da se ljuti. Može se ljutiti na samoga sebe, ako uspije shvatiti šta je učinio od samoga sebe!
Treba li da se bojimo ili stidimo da im jasno i glasno kažemo šta su učinili sami od sebe i riječi o sebi?
Pobjeda
