Portal Analitika donosi njegov tekst integralno:
Dakle, i u našem malom prostoru još jednom se potvrdila paradigmatska ambivalencija, duha i vremena, blistave umjetnosti i animalnog nagona za (samo)uništenjem, koja se u nepravilnim razmacima javljala od vremena renesanse do velike ruske avangarde početkom svadesetog vijeka i latinskoameričkih pisaca magičnog realizma. O dometima ovih pisaca s drugačijim čitalačkim iskustvom, senzibilitetom i obrazovanjem, u odnosu na njihove prethodnike, rano je donositi konačne sudove, ali, ipak, s dosta pouzdanja može se utvrditi da su u širim kulturnim krugovima djela naših prozaista neopravdano favorizovana u odnosu na poeziju. (Referentni književni kritičari koji kontinuirano prate recentnu literaruru, jednodušni su u mišljenju da je Goranovićevo djelo u kontekstu regionalne pjesničke scene jednako uticajno koliko Nikolaidisovi i Spahićevi romani u kontekstu prozne produkcije). Ovu činjenicu su uslovila barem dva razloga: poezija je nestankom velikih nacionalnih i socijalnih pokreta izgubila tradicionalno značenje i prestiž, ali u našem miljeu za njenu slabiju recepciju zaslužna je i nepretenciozna, samozatajna priroda našeg mlađeg pjesničkog naraštaja. U pjesničkoj generaciji, rođenoj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, pored Pavla Goranovića, treba još Izdvojiti Aleksandra Bečanovića, Jovanku Uljarević, Vladimira Đurišića I Draganu Tripković.
Čini se da se crnogorski književni dvadeseti vijek završava nekoliko godina prije njegovog kalendarskog okončanja. Pisci nove epohe od starijih pisaca se ne razlikuju samo po modernijim poetikama već i u odnosu na valorizaciju sopstvene baštine. Tomas Strens Eliot u svom znamenitom eseju, Tradicija i individualni talenat, tvrdi da se značaj jednog pjesnika ne može potpuno odrediti bez njegovog odnosa prema mrtvim pjesnicima, i da ga je moguće vrednovati samo u kontekstu njegovih mrtvih prethodinika. Crnogorski pjesnici dvadesetog vijeka duhovno su se ispilili iz dominantno usmene epske tradicije koja je iznjedrila remek djela našeg narodnog stvaralaštva, poput Banović Strahinje i Ženidbe Maksima Crnojevića, i jednog od najvećih genija evropskog romantizma, Petra Drugog Petrovića Njegoša. Stoga se bez pretjerivanja može utvrditi da ni u jednom drugom istorijskom primjeru jedan pjesnik i jedna knjiga nijesu toliko uticali na oblikovanje karaktera i sudbine nekog nacionalnog entiteta, koliko su to učinili Njegoš i Gorski vijenac, kada je u pitanju crnogorski narod. Stvarati poeziju u sjenci orijaške Njegoševe pojave bila je izuzetna privilegija, ali i ograničenje da se razvija kritički smisao za prošlost. Veoma su dugo crnogorski pjesnici, kako filistri tako i oni naglašeno daroviti, svjesno ili podsvjesno, na neki način oponašali su Njegoša. U ovim djelima okašnjelog romantizma i socijalnog realizma, u različitim poetskim formama, bila je snažno naglašena njegoševska borbena angažovanost protkana osobenom jezičkom, semantičkom i mitološkom osnovom. Ipak, temeljni nesporazum između Njegoša i njegovih sljedbenika bio je u tome što su oni iz svečovječjeg metafizičkog i kosmogonijskog duha Gorskog vijenca i Luče mikrokozma, čiji je genij satkan u dubokom osjećanju svjetskog protivrječja i nedokučivosti pokretačkih sila, bili u stanju spoznati samo egzegezu Kosovskom mitu. No, bilo bi nepravedno kazati da se izvan tog glavnog toka njegoševske tradicije u dvadesetom vijeku, nijesu desile nekolike dojmljive pjesničke avanture, poput, recimo, Ratkovićeve, Lomparove ili Novice Tadića, koji su se više referisali na nadrealističku, montaleovsku ili šejmashinijevsku poetiku.
Goranovićevo poimanje tradicije i modernosti kompleksnije je u odnosu na većinu njegovih prethodnika, ali se unekoliko razlikuje i od pripadnika svoga naraštaja. On zna da će svako djelo, bez obzira na trenutne bljeskove i fascinacije, ukoliko nije prepoznato i usvojeno izvan svog plemena, nacije, jezika, vremenom biti zaboravljeno i u sopstvenom korpusu. Jer, samo zavičajni toposi koji su oblikovani sviješću o cjelovitom homerskom nasljeđu postaju nesvjesno zajedništvo čitalaca različitih iskustava, kultura i jezika. Tako Goranovićevi stihovi koji su svojevrsni nostalgični omaž nikšićkim pjesnicima, jednako su zavodljivi i sugestivni izvanjskom čitaocu kao i cjeline inspirisane djelima Pesoa, Miloša, Sabata ili Krleže. Goranović, manirom naših najprofinjenijih lirika, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića, ali sa mnogo širom eruditskom osnovom, unosi sopstveni zavičajni topos u Vavilonsku biblioteku, čineći ga dijelom stvarnog i izmaštanog sazvježđa malih nepoznatih mjesta koja su postala dio univerzalnog književnog zemljopisa.
Pjesnik Grada punog mjeseca, nije, dakle, patetično zagledan u prošlost, niti se gradi avangardistom koji budućnost temelji na opovrgavanju prošlosti. Pasatisti i avangardisti ulavnom su bučni i nadobudni dok Goranovićeva poezija, kako bi kazao Rembo, bilježi tišine i prikriva vrtoglavice. Njena punoća, to jest zrelost jezika i izraza razvija se iz knjige u knjigu, premda je naizgled svedena, lišena leksičkog egzibicionizma, jeftine angažovanosti i aforistike, očijukanja s semantičkim dvosmislicama. Analizirajući Goranovićeve pjesme stičete utisak da i u najsuptilnijim lirskim pasažima ranjive intime i neskrivenih oduševljenja, pjesnik neprestano obuzdava emocije. On samosvjesno i skrupulozno osluškuje svoj unutrašnji glas, slijedeći Eliotov kredo: Pjesništvo nije davanje maha emocijama, nego bijeg od emocija; ono nije izraz osobnosti nego bjekstvo od osobnosti. Ali, naravno, samo oni koji imaju emocije znaju na koji će način od njih pobjeći. Zaista, samo su izrazito samosvjesni i samosvojni pjesnici u stanju impersonalizovati emocije, u težnji prema jednom univerzalnom Ja, koje je samo po sebi totalitet i beskonačnost. Bogomil Đuzel znameniti makedonski pjesnik i prevodilac Šekspira, impersonalizovanu emociju u Goranovićevićevoj poetici precizno imenuje kao osjećajnost: Poezija Pavla Goranovića svjedoči o bogatoj erudiciji ali i dubokoj osjećajnosti. Goranovićev, kao uostalom i Đuzelov primjer, pokazuju da erudicija, ne slabi i otupljuje pjesničku elementarnost i senzibilitet, kako to tvrde neki balkanski barbarogeniji, nego naprotiv osposobljava jezik za izražavanje najsuptilinijih misli i najprofinjenijih osjećajnih nijansi.
Pjesnici profinjenijega osjećaja mjere, čija poetika ima više zahtjeve od toga da bude samo svjedok svog vremena oblikujući sopstveni mikrokosmos, ustvari cijelog vijeka piše i dopisuje jednu knjigu. Zato Goranovićeva poezija objavljena u šest posebnih zbirki doima se kao jednoknjižje, i pjesme nagrađene knjige, Grad punog mjeseca, koje su nastajale punih dvadeset godina, od 1994-2014, djeluju jednako kompaktno, u potpunom skladu duha i jezika, kao da su stvarane u samo jednoj kalendarskoj godini.
Ako bi se u dvije riječi morala definisati Goranovićeva poezija – i sam autor – onda je to najtačnije učinio slovenački pjesnik Uroš Zupan: plemenita melanholija. Jer, samo pjesnik rafinirane melanholije može na tako suptilan, ne samo u emocionalno-imaginarnom nego i u taktilnom smislu biti opsjednut knjigama. Dakle, ne samo znakovima, slovima, riječima, stihovima, nego i njenim likovnim i materijalnim svojstvima: hartijom, kožom, platnom, štamparskom bojom, ljepilom. Stoga, jedna od najuspješnijih Goranovićevih pjesama ima amblematičan naziv, Kako mirišu knjige. Knjiga, kao fetiš, i pismo kao duhovna emanacija, za pjesnika su neodvojivi, i stoga on dosljedno slijedi borhesovsko i kišovsko iskustvo koje svjedoči da se literatura uzima od literature. Ovo i Borislav Jovanović primjećuje: Pavle Goranović je pjesnik Biblioteke… Ovo je knjiga poezije o poeziji.
Sam autor u pjesmi, Kako se stvarala poezija, svjedoči o tom dugom i mukotrpnom odabiranju, brušenju i pohranjivanju riječi:
Zrno po zrno,/ vagam svako slovo,/ svaki slog odmjeravam danima,/ mjesecima,/ u maglenim sazvježđima/ izgubljenih godišnjih doba.
Pohranjuju se riječi,/lagano, /kao boce dobrog vina u podrumu./Dok još ne izađu na svjetlost,/ po njima pada jedva vidljiva, sivkasta prašina./ Povremeno silazim do njih,/ pogledam ih, nježno prebrišem prah./ Njima prilazim kao vrijednim starinama,/ koje se sebično čuvaju/ i uvijek se pažljivo bira kome će se pokazati.
Nagrada Miroslavljevo jevanđelje, u svom ne tako dugom vijeku, zaslužila je stanoviti ugled, jer među njenim laureatima su i nekolicina značajnih autora. Ipak, s pouzdanjem možemo kazati, da po onome što ovo priznanje simboliše, od svih dosadašnjih dobitnika – ne ulazeći u estetka vrednovanja - Nagrada Mirolavljevo jevanđelje najviše pristoji djelu Pavla Goranovića. Jer, Goranović je, netipično našem vremenu, stvarao poeziju s posvećeničkom strašću, u tišini, poput Dijaka Grigorija i Versameleona, tvoraca tog dragulja naše srednjevjekovne pismenosti.
