Bio je to, za nas - EkV fanove - dovoljno jak signal da se te 1986. okrenemo kopanju po fonotekama starijih prijatelja i ponovo pronađemo album „Odbrana i poslednji dani“. Tako smo se, ne računajući instant hitove „Maljčiki“ i „Kenozoik“, i radove sa primijenjenog LP „Paket aranžman“, prvi put istinski susreli sa Divljanom i njegovim kolegama iz benda. Kad je premijerno izdat, 1982, imali smo po 12-13-14 godina, a Crna Gora toga doba (ma ni kasnije) nije bila pogodno tlo za novotalasni prodor.
Da ne lažem, nije nam se odmah „primio“ ni te 1986. godine, onako konceptualan, hermetičan, sa nizom reminiscencija na razne društvene, sociološke i religijske teme, ali je zasigurno bio LP kome smo se najčešće vraćali. I to svaki put na drugačiji način, zavisno od godina. Bio je to jedan od onih projekata za koje morate biti dovoljno zreli i sa dovoljno velikom kilometražom da bi shvatili kakva se genijalnost krije iza njegovog stvaranja. Za nas je u prvoj turi zanimanja bilo dovoljno što su ga domaći kritičari proglasili najboljim albumom Yu rocka, i što su „Idoli“ zbog njega dobili nagradu evropskih rock novinara nakon što su uvršteni među četiri najbolja mlada izvođača u Evropi (uz „Yello“, Falca i „Depeche Mode“).
Naravno, glumeći ozbiljnost i kvaziintelektualnost, pravili smo se kako smo duboko osjetili album, ali to naprosto nije mogla biti istina. Nismo mogli dokučiti ta neobična pulsiranja dvoje duša koja su „po nebu tražili svetlost Vostoka“, još manje mentalno-polne nedoumice u „Moja si“, niti osjetiti poriv za suptilni upliv pravoslavlja u „Nebeskoj temi“ ili „Odbrani“ („Isus je naš maj“) ili posredno dodirivanje nedodirljivog („Poslednji dani“, koja je trebala da se zove „Maršal“, ali izdavačka kuća nije to odobrila). Sve je to došlo znatno kasnije, a album je čekao tu, pozicioran na svom pijedestalu, bez mnogo šanse da neko ugrozi te pozicije.
Teško da ima iko iz SFRJ vremena da nije čuo bar za neku pjesmu „Idola“, međutim, malo ko zna da su „Idoli“ na početku bili, u stvari, samo – Vlada Divljan i njegov prijatelj Zdenko Kolar, a ostala dvojica – Nebojša Krstić i Srđan Šaper - su bila (i ostala?) samo kozmetička zavjesa u projektu koji se najprije zvao „Dečaci“, pa je preimenovan u „Idoli“ jer - nisu znali da sviraju.
Nakon Omladinskog festivala u Subotici, gdje je ovaj pravi urbani beogradski bend (u punom smislu te riječi) uzeo jednu od nagrada, uslijedio je album „Paket aranžman“ sa grupama „Šarlo akrobata“ i „Električni orgazam“, na kome su pokazali raskošni spektar interesovanja, od ironije prosocijalističkog totalitarizma u numeri „Maljčiki“ do ništa manje sarkastičnog odnosa prema drugoj strani u rečitativnoj „(A ja kažem a, gde je) Amerika“. Naredni projekat bio je campovski orijentisan mini LP na kome su sve sami radijski hitovi, među kojima i vanserijska obrada hita Darka Kraljića i Đuze Stoiljkovića „Devojko mala“.
Poslije toga je došla „Odbrana i poslednji dani“ sa ikonografijom koja ju je pratila, od detalja freske na naslovnoj strani do kađenja bine pred nastup. I kad su svi očekivali dalja preispitivanja u muzičkom i sociološkom smislu, Divljan i „Idoli“ su napravili radikalan zaokret ka punom pop zvuku, publikujući LP „Čokolada“ (uz skandal u vidu utvrđivanja lažnog autorstva – Nebojša Krstić je tvrdio da je napisao naslovnu pjesmu i potpisan je, a poslije je utvrđeno da je autor zapravo Dušan Gerzić Gera). Divljan je bio autor dvije najefektnije pjesme na LP – „Radostan dan“ i „Vetar i zastave“.
„Idoli“ su se raspali 1984, a posljednji projekat pod imenom firme bio je soundtrack za film „Šest dana juna“ u kome je glumio Krstić, ali je svu muziku komponovao isključivo Vlada Divljan, uključujući i narodnjak „Ja je zovem meni da se vrati“.
Divljan se nakon raspada benda okrenuo impresivnoj solo karijeri - impresivnoj prije svega zbog uspješnog bavljenja u različitim muzičkim pravcima. Sklon eksperimentima, prva stvar kojom je začudio jugoslovensku javnost bilo je semplovanje u pjesmi „Patuljci“ na albumu „Tajni život A.P.Šandorova“. Potom se uključuje u rad na kultnom filmu „Kako je propao rokenrol“, komponujući muziku za prvi dio omnibusa „Do izvora dva putića“ (čuvena „Evo nama ide nindža“ i „Hasanaginica“).
Naredni bum bio je album „Rokenrol za decu“, u saradnji sa Giletom iz „El.Orga“. Bilo je fascinirajući čuti kako poznate dječije pjesme zvuče u punokrvnim rock verzijama, naročito „Cica iz Grivca“ ili vanvremenska uspavanka „Jednog zelenog dana“. Naredna stepenica je bila muzika iz dječije emisije „Fore i fazoni“ – „Rokenrol bukvar“, pa LP „Lutka koja kaže ne“, na kome je i pjesma „Srećan ti rođendan“ koju je desetak godina ranije komponovao za Slađanu Milošević, što je malo poznat podatak. Izbijanjem rata, Divljan se seli u Sidnej, gdje je živio do 1997. godine. Tamo je dobio niz nagrada za primijenjenu muziku.
Sepetembra 1997. Divljan se vraća u Jugoslaviju i piše muziku za film „Tri palme za dve bitange i ribicu“, a godinu dana kasnije snima povratnički album „Sve laži sveta“, objavljen tek dvije godine kasnije.
Na sljedećem disku instrumentalne muzika „Die Tonzentrale“ , miri sva dotadašnja interesovanja: blues, jazz, elektroniku, rock i pop muziku. Od proljeća 1999. godine živio je i radio u Beču, gdje je pokrenuo projekat „Kulturne mašinovođe“, pisao muziku za filmove i pozorišne predstave („Sedam i po“, muzika: Divljan i Boris Bunjac, pa „Čekaj me, ja sigurno neću doći“), pjevao u pjesmi Kirila Džajkovskog „baba Zumbula“ za potrebe filma „Balcancan“, te na tribute albumu za Milana Mladenovića.
Ostaće upamćen kao stalno nasmijani „dobri dečko“ srpske rock scene, za čije se ime nikada nisu vezivali nikakvi skandali niti poroci, ali i kao nevjerovatno talentovan kompozitor, koji se podjednako dobro snalazio u muzici svih žanrovskih odrednica.
I da, po profesiji je zvanično bio inženjer geologije, smjer petrologija.
Željko MILOVIĆ
