Prevrat 1989., zatekao je, kažu naši analitičari, Vladimira Kekovića na mjestu rukovodioca Službe državne bezbjednosti u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kao da je on na tom mjestu bio slučajno. Baš kao što je i prevrat bio spontan. Taman posla.
Pa, ipak, iako je njegova služba, cjelokupne pripreme „događanja naroda“ imala kao na tanjiru; znala pojedinosti, centre i ličnosti, priprema za puč i pridruživanje novog crnogorskog rukovodstva Miloševićevom pogubnom projektu, sad se vidi, slijed događanja se sa takvom pameću - nije mogao izbjeći. Trebalo je čekati, evo gotovo tri decenije, da Keković u najnovijoj knjizi „25 godina poslije“, prvi put, kaže, „na kašičicu“ - zašto.
Prvi put objavljuje glavne ocjene inspekcijskog nalaza SDB saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova, iz 1987., koji sadrži 44 stranice, da je Služba države bezbjednosti Crne Gore kojom je rukovodio „bila u toku svih značajnijih pojava neprijateljske djelatnosti, tako da nije bilo izraženije neprijateljske aktivnosti koja nije bila pokrivena mjerama i radnjama SDB“.
Međutim, na dnevnom redu proširene sjednice (valjda, sjednice u proširenom sazivu) tadašnjeg Predsjedništva Crne Gore, sva pažnja i rasprava, skoro bez izuzetka, skoncentrisana je na kritiku: zašto su skinute obrade po crnogorskom nacionalizmu, što je bila primjedba savezne inspekcije. Uprkos stavu republičke Službe, da analiza djela i aktivnosti lica koja su ranije tretirani kao nosioci crnogorskog nacionalizma, pokazuje da nema nijednog elementa kao osnov sumnje za postojanje krivičkih djela sa političkim obilježjem, pa ni izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i razdora, a to je bio osnov da se „obrada“ zavede. Naprotiv, Kaković tvdi da je ukazivano da se radi o istaknutim stvaraocima koji su aktivnim angažovanjem i produkcijom afirmisali crnogorsku kulturu, nauku i istoriju, još šire: branili je od srpske asimilacije i dali značajan doprinos da Crna Gora spozna sebe.
Mudro državno-partijsko rukovodstvo ocijenilo je, kako sada svjedoči Keković, da se mora praviti ravnoteža, pa nasuprot srpskom „tretirati“ crnogorski nacionalizam, da se ne prave granice prema Srbiji, „kao da je to tada neko tražio“. Očigledno, tajni dokument Sekretarijata Centralnog komiteta SK Crne Gore, donesen još 1973 „Bijela knjiga“, u glavama čelnika proizvodio je vibracije; u njemu su pobrojane ličnosti i institucije u kojima se ispoljavaju tendencije sa crnogorskog (separatističkog) i velikosrpskog nacionalizma. Ideološki nepodobni tada su razvrstani u tri kategorije: prvu, treba im zabraniti javno istupanje i dolazak na javne funkcije, drugu, prema kojima treba biti posebno kritičan i, treću, za koje treba utvrditi političku odgovornost. Bijelo na crno.
Sjednica se završila, ocjene su pale. Ubrzo palo je i cjelokupno crnogorsko rukovodstvo u naletu velikosrpskog nacionalizma, socijalne demagogije i populizma. U rukama mitingaša crnogorska služba državne bezbjednosti je preorana. Tako to biva: bez obzira na moć Službe, čak na činjenicu da su se događanja mogla predvidjeti, da je pažljivo bilježila i pratila sve što je prevratom uslijedilo, sklop okolnosti i stara dobra komunistička: „ravnoteža“, doveli su Crnu Goru u poziciju Miloševićevog četvrtog sigurnog glasa u SFRJ. Umjesto ravnoteže – blokada odlučivanja u federaciji je bila efikasna i potpuna; ratno prekrajanje zemlje moglo je da počne. I počelo je. Iz današnje prespektive, vidi se: lakše je upasti u klopku događanja, kad se sa bitnim državnim ciljevima ne stoji najbolje. Poučno.
Branko Vojičić
