U utorak, 17. marta 2015. godine, u osamdesetoj godini života, umro je Nikola Racković, pjesnik, književnik, filozof, iznad svega čovjek najviših moralnih principa. Ta iznenadna smrt desila se u Beogradu, gdje je ovaj umni čovjek i sahranjen.
Nikola Racković je rođen u Berima kod Podgorice, 27. novembra 1935. Gimnaziju je učio u Podgorici, a maturirao u Beogradu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu (filozofska grupa predmeta).
Bavio se filozofijom, književnošću, leksikografijom i bibliografijom i iz tih oblasti publikovao više djela. Knjige: Šta je u pitanju (zbirka svagdašnjih pitanja); Prilozi za leksikon crnogorske kulture; Filozofska misao u Crnoj Gori (studija); Drvo iz zavičajnog dvorišta (književna studija); Oznake i Stav i sumnja (filozofski fragmenti); Treća tačka i Naslage (pjesme); Jugoslovenska izdanja Njegoševih djela (bibliografija)... i druge. Kapitalno djelo Nikole Rackovića je Leksikon crnogorske kulture.
Nadčovječanskim pregnućem i umijećem, na blizu 900 stranica, uz najstrože poštovanje koncepcije (odgovor na pitanje: šta čini sadržaj crnogorske kulture) i kriterijuma (odgovor: zbog čega je neko ili nešto u Leksikonu) na jednom mjestu je sačuvao od zaborava sve što je vrijedno u crnogorskoj kulturi. Za ovakav podvig često ni instituti sa timovima saradnika nijesu kadri.
“Kultura ne zna za granice, ona je neomeđena”, zapisao je Nikola.
“Ona je mjera čovjekovog rasta i razvoja. Kultura je čovjekov odnos prema svijetu i sebi samom.“
On sam je bio stalno upitan, radoznao, znatiželjan, žedan i gladan nauke i umjetnosti. Vjerujem da ga je najviše „mučilo“ (njegovo) pitanje: “Šta je čovjek, ako nije čovjek?“ On se cijelog svog bogatog i plodnog stvaralačkog života odazivao, tačnije predavao “potrebi suprotstavljanja zahuktalom procesu dehumanizacije savremenog društva”.
Zaista je bila posebna privilegija družiti se s Nikolom Rackovićem, čovjekom enciklopedijskog znanja, jasnog stava i opravdane sumnje, i slušati njegova razmišljanja o moralu, etici, estetici, pojavama i pojmovima… Postoji “odgovor”: “Nije umjesno ništa Nikoli pričati. Jer, sve što bi mu čovjek rekao, On već zna.”
Zbog onih kojima je okružen, bio je, kako bi pjesnik rekao, “nasmijan, prirodan i tih“, pokazujući da je to “najveća umjetnost na svijetu“.
“Nisam pasionirani citatolog, ali mi se, u poslednje vreme (a vreme je poslednje, dakako) dešava, pogotovo ako mi se misli razbaruše, da sepozovem na tuđe misli i tako posao privedem kraju. U tekst mi se tada, obično, uklapaju iskre duha uglednog beogradskog intelektualca Nikole Rackovića. Ovaj tihi i mudri čovek za mnoge ljudske ćudi i društvene pojave ima odgovor. Tim visprenim i dalekosežnim izjavamamože se začiniti svaka ozbiljnija tema, jer analitičnost s njima postajeubedljivija a vizija jasnija”, zapisao je pjesnik Radomir Mićunović.
“Nikola Racković je bio čestit i plemenit čovjek i stvaralac. Zaslužio je vječni spomen, jer je bio ponos svih svojih i rodne mu Crne Gore”, napisao je Radovan Šturanović.
Nikola Racković je bio je član Udruženja književnika Srbije i Hegelovog društva.
„Onaj svijet postoji samo na ovom svijetu“, zapisao je Nikola Racković i dodao: “Život je kao sunce. Najljepši je na zalasku”, pa poentirao: “Kakav bi to život bio, ako iz njega ne mogu da odem sa osmijehom?“ I, zaista, život bez smijeha valja oplakati.
Odlazak Nikole Racovića je trenutak od kada počinje naše trajno sjećanje na njega i novo vrjednovanje njegovog grandioznog djela.
Savo Martinović
