Nastanak Zemljinog pratioca, Mjeseca, vjekovima je bio obavijen velom misterije. Od samih početaka moderne astronomije naučnici su predložili brojne hipoteze: da se velika planeta nekako podijelila na Zemlju i Mjesec, da je Mjesec bio lutajući planetoid kojeg je zarobila Zemljina gravitacija, da su Zemlja i Mjesec nastali istovremeno kada se sabio protoplanetarni disk.
Ali najzanimljivija od svih teorija mogla bi biti i najtačnija, a dodatno je potvrdilo i novo istraživanje sprovedeno na Univerzitetu Merilend - teorija da se u Zemlju u davnoj prošlosti zabila planeta Teja, veličine Marsa, pa da je Mjesec nastao od ostataka te stravične kataklizme.
Bilo je to u vrijeme početka oblikovanja Sunčevog sistema. Ni Zemlja ni Teja tada još nijesu bile planete, prema današnjoj definiciji pojma ‘planeta’ - jer su dijelili zajedničku orbitu.
Teja se najvjerovatnije nalazila na jednoj od Lagranžovih tačaka u Zemljinoj orbiti - L4 ili L5 - pod uglom od 60 stepeni u odnosu na Zemlju, gledano sa Sunca. Iako bi to bila stabilna orbita, gravitacione perturbacije Venere i Jupitera pomjerile su Teju iz stabilnog položaja, i poslale je na kurs sudara sa Zemljom.
Udar je bio jak, ali nevjerovatnom srećom, bio čeoni - da je bio, umjesto Zemlje i Mjeseca, danas bi se između Venere i Jupitera nalazio pojas asteroida.
Prema najnovijim mjerenjima koncentracije rijetkog izotopa volframa u Zemljinom omotaču i na površini Mjeseca, sudar Zemlje i Teje najvjerovatnije je izbio plaštove obje planete u svemir, dok su se jezgra spojila, što objašnjava zašto danas Zemlja ima disproporcionalno veliko jezgro u poređenju sa drugim planetama.
Prema teoriji koju su potvrdila najnovija mjerenja, materijal koji je bio izbačen u svemir temeljno se izmiješao do tačke gdje više nije bilo moguće razaznati što je pipadalo Teji, a što Zemlji. Dio tog materijala pao je na Zemlju i postao novi omotač, a dio se sabijao milionima godina, dok na kraju nije postao Mjesec.
Jutarnji.hr
