Naše novine katkad, u želji da nekoga prikuju za stub srama, to prikivanje iskoriste za prikrivanje nečega. Da vidimo na jednom očiglednom primjeru šta se želi prikriti. Pobjedin tekst (preciznije: potjernica) –Bilećki Janus objavljen je kao reakcija na jednu uvredljivu riječ iz saopštenja Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, a ta riječ je interkulturalnost. Potjernica je istom prenesena od strane Portala Analitika, a sve u slavljeničkom raspoloženju, u vrijeme prazničnog košmara, dok još nijesu bile ni zgasle prvomajske vatre, a nek'moli se razmakle alkoholne magluštine. To može biti opravdavajuća okolnost. Očigledna je briga urednika da ne izostane sintagma: žilavost preživljavanja. Napisani su brojni eseji na temu: raznovrsne strategije preživljavanja jevrejske i romske zajednice. (Vidi pod: Holokaust). I ne samo to, taj Portal što revnosno prenosi Pobjedine tekstove, selektivno objavljuje samo one komentare koji su u skladu sa njihovom ideologijom preživljavanja. Razumije se, na dokumenta ”zasićena neprerađenom ideologijom” koja proizvodi “Kafka efekat“ kao što je potjernica, ne odgovara se. To je sve materijal za čitanje isključivo na Sudu.
Ovdje tek da otklonimo nekoliko nejasnoća. Mjesto rođenja – Vrbica, i najbliži grad – Bileća, ono je čime se ponosim i što ističem u svakoj prilici. A u Pobjedinom, i u tekstu Portala Analitika, ti toponimi bi trebalo da su za mene kompromitantni! Vrbica je najtvrđi kiljan ”Crne Gore i njene slobode”, kako bi rekao Radovan Bećirović, kiljan okrvavljen toliko puta, ali nikad ga niko nije pomakao. Probali su zajedno Muktar, Selim i Omer Sarhoš, trojica proslavljenih turskih generala, pa su posrnuli uz vučedolske strane, na ulazu u Vrbicu, a svjetska istorija piše o tome kako su prošli. Iz pijeteta prema tim događajima ne valja izmišljati nedolične stvari o selu čije ime je jedan od simbola Crne Gore.U mojim knjigama, u kratkoj biografiji, piše ovo: ”Radomir Uljarević je rođen 28. ili 29. aprila 1954. godine u Ravnim Gomilama, selo Gornja Vrbica kod Bileće, Oputna Rudina, srez Vučedolski, opština Nikšić, zadnja pošta Crkvice.”Kompromitantno, zar ne? Jeste, kompromitantno je – u Pobjedinom moralnom kodeksu, to je argumentacija sa neskrivanim aluzijama na moju nacionalnu pripadnost, kako bi se ona prikazala kao radikalna. Žao mi je, nije radikalna, ali jasna je, i javno prepoznata!
Radikalna su, međutim, zapomaganja na temu žilavosti preživljavanja. Jevrejski istorijski muzej Saveza jevrejskih opština Srbije i Crne Gore objavio je više knjiga sjećanja Jevreja iz bivše Jugoslavije na vrijeme Holokausta, na temu žilavost preživljavanja, a pod naslovom: ”Mi smo preživeli.” Nameće se sličnost tekstova iz knjiga koje govore o žilavosti preživljavanja i teksta iz Pobjede. U potjernici se, kao neshvatljivo čudo, ističe činjenica da sam uopšte - živ. U tekstu Bilećki Janus doslovnostoji:”Žilavost u preživljavanju i mimikrijska vješina naših provincijskih ketmana da se prilagode svakoj novoj situaciji!” Iskazano je veliko čuđenje da pored bezobzirnih metoda koje se poduzete protiv preživljavanja (široj javnosti poznatih pod imenima Begapres, Duvankomerc i dr.) još dajem znake života! Ne ja. Svi oni za koje se osnovano sumnja da su na referendumu glasali ZA NE. Odkud to da su još živi, otkud su se poslije referenduma pojavili oni koji bi trebalo da su nestali. Kakav ketman! Otkud takva žilavost u preživljavanju! To je poruka! Sapienti sat!
Ovdje je riječ o žilavosti rečenih medija u odbrani neodbranjivog - Komisije, koja je razmatrajući na stotine projekata sačinila zapisnik na samo dvije stranice. Komisije koja se svake godine razbacuje sa više od miliona tuđih eura, a ti euri nisu pali sa neba (treba li reći da je to novac građana CG). Taj neozbiljni, nepismeni dokument, koji se podmeće kao Zapisnik, svjedoči o tome da nijesu procjenjivani projekti – posrijedi je nešto krajnje uznemirujuće: nije odlučivano prema estetskim kriterijima, već je Komisija praktično organizovala ”igre na sreću”, a svaki zgoditak je bio namješten. A sve u sukobu interesa.
Još nešto, Pobjedinog potpisnika ja nikada nisam pomenuo, čak ni u Saopštenju Udruženja, koje je očigledno prevršilo svaku mjeru, i bilo povod za javno vrijeđanje, naročito sa tim inkriminisanim i nepodnošljivim pojmom u naslovu: interkulturalnost. Dođavola s tim pojmom! Istine radi, jedan dnevni list je samoinicijativno dodao saopštenju i informaciju o DOO OFK, plasirajući je tako kao da je dio Saopštenja. U tako objavljenom Saopštenju i naslov Miljenik Ministarstva i tekst u antrfileu, isključivo su redakcijski. Dakle, u tom Saopštenju nisu isticani pojedinačni zgodici na LOTO igrama Komisije Ministarstva kulture kako se time ne bi ublažavao principijelni stav o neprincipijelnoj raspodjeli sredstava, i kako se ne bi jednim navodom nepravedno izostavilo toliko drugih, još srećnijih dobitnika. Konkursi se raspisuju bez ideoloških, nacionalnih, političkih, etničkih i drugih ograničenja, a upravo takva ograničenja uvodi Komisija. Moja zalaganja su, da čudo bude veće, sasvim u skladu sa proklamovanom politikom Ministarstva kad je u pitanju ono na čemu se insistira u našem saopštenju, a to je ta prokleta –interkulturalnost.
Sa nešto više pažnje bi valjalo brinuti i o etničkoj toleranciji u kulturi. Razumije se, novoimenovani ministar je zatekao vruć krompir, no nadati se da će on naći mjeru za anarhično bezmjerje koje je zavladalo u tom sektoru, koje može da se definiše kao gubitak svakog referencijalnog principa. Ja, dakle, u najboljem interesu crnogorske kulture, kritikujem praksu koja se godinama odvija ispod žita, možda ne na samom vrhu u Ministarstvu, već na njegovom dnu. Odista postoji opasnost da se pretpostavljeni demokratski kulturni obrazac pretvori u kulturocidni, tome može da vodi direktna izolacija od drugih kultura, rušenje mostova prema drugim narodima. Ako kultura nije sa one strane svih poliltičkih razlika, onda nema govora o kulturi. A u nas, ne samo što određeni izdavači i pisci ne mogu da dobiju sredstva na javno raspisanim konkursima, valja ih čak spriječiti i da se žale na rezultate tih konkursa!
Postoje dva moguća koncepta, onaj usko crnogorski, i onaj tradicionalni, široko crnogorski, to jest evropski i međunarodni. Koji je od ta dva koncepta više crnogorski. Prvi je jednonacionalan, a drugi višenacionalan, internacionalan. Prvi je jednokulturalan (čitaj: antikulturalan), a drugi interkulturalan. Prvi je antitradicionalan, a drugi sasvim u tradicijama ”Crne Gore i njene slobode“ (opet Bećirović). Prvi je autističan a drugi otvoren. U otvorenom društvu, za kakvo se zalažemo, ne može opstati zatvoreni kulturni projekat. A zalažemo se za svijet kulture jednakih šansi, vjerujući da je takav svijet jedina šansa za kulturu. Ako magistralne kulturne inicijative ne bi mogle biti i crnogorske, i albanske, i bošnjačke, i srpske istovremeno, onda bismo na djelu imali formu nacikulturalnosti koja stoji naspram one tako ”mrske”–interkulturalnosti. Bila bi to bašta sa jednim cvijetom. Neka cvjeta jedan cvijet!
Zato nam je potrebna kultura zasnovana na pluralitetu i razlici, i zato naša kultura mora da raskine sa simplicističkim dualizmom. I u vezi sa tim, bar meni ne bi trebalo da pominju Janusa urednici koji zagovaraju šizofreno cijepanje u kulturi, kulturni model sa dva suprotna lica, i oni koji zagovaraju kulturnu politiku po principu podjele, i ta dva Janusova lica su dvije po dvije institucije kulture koje se i dalje razmnožavaju prostom diobom. Udvajanjem do uništenja identiteta. Jedno je lice Crnogorska, drugo Dukljanska akademija, jedno je lice Udruženje književnika Crne Gore, a drugo Udruženje nezavisnih pisaca, jedno je lice Konkurs, a drugo Odluka…
Uvažavam svačiju zabrinutost i ljubav za Crnu Goru, ali ni moja ljubav za Crnu Goru, ni moja briga za Crnu Goru nije manja od brige mojih kritičara. Šta sam ja uradio u kulturi otkada oni dijele sredstva na veoma transparentan način, prema jedinom važećem kriteriju: ”Po babu, i po stričevima” - pa objavio sam milionske tiraže crnogorskih autora koji su imali, i imaju, taj peh da ih ja objavljujem. I sve to uglavnom na ćirilici, tradicionalnim pismu Crnogoraca. Ja ću se kako tako izboriti sa svojim utopističkim idejama, ali moji kritičari i članovi Komisije Ministarstva kulture, sa svojim autističnim pogledima, neće se nikada i nipošto pomiriti sa evropskim duhom. Eto, ja koji ne crkavam za ulaskom ni u NATO ni u Evropu, podržavam kulturnu Evropu, (i u njoj demokratsku iinterkulturalnu Crnu Goru), Evropu bez koje nam nema izlaska iz autističnog crnogorskog kruga. To zamršeno klupko će se, nadajmo se, razmrsiti upravo u toj i takvoj Evropi.
Ako sam već upitan za Sajam knjiga, sa tim Sajmom imam veze isključivo kao izlagač, kao jedan od 100 izlagača, i kao izlagač mogu da kažem sljedeće: ako jedan Sajam za Podgoricu i Crnu Goru nije dovoljan, onda će dva biti još manje! Ali u nas je strategija podvajanja na djelu. No, meni se pripisuje izdavačka djelatnost svih koji se bave tim poslom a prezivaju se kao i ja, iako ja sarađujem jednako, krajnje profesionalno, sa svim izdavačima, i uz puno uvažavanje za izdavačku politiku onog drugog subjekta, često se s takvom politikom ne slažući ni u najmanjoj mjeri. S druge strane, za svoju izdavačku, i za bilo kakvu drugu politiku, nikada nisam tražio bilo čiju, ni saglasnost ni uvažavanje, i svoje stavove ljubomorno čuvam, i ne dijelim ih ni sa najbližim. Eto, to je i razlog što nijesam nikada bio član ni jedne političke partije. Valjda svi koji prate moj rad, bilo po zadatku, ili po ličnom zanimanju, znaju sve to. To je ta prokleta žilavost preživljavanja.
